Malo sreće i “stručnjak” za penale Bojan Tripić donijeli Modriči historijski trofej

Nakon što su u prve tri sezone u kojima se takmičenje igralo na nivou cijele države trofeji za osvajača Kupa BiH otišli u Sarajevo, u sezoni 2003/2004 vidjeli smo iznenađenja kakva samo fudbalska Kup takmičenja širom svijeta mogu donijeti. Trofej je na kraju stigao u malo mjesto u Posavini, do tada najviše poznato po rafineriji ulja – Modriču.

Igrao se u Modriči fudbal još od 1922. godine kada je osnovan klub pod imenom Rogulj, ali sve dok legendarni Nikola Nikić nije stekao svoju slavu na Grbavici kao jedan od najboljih krilnih igrača svog vremena u Jugoslaviji, fudbal i Modriču niko nije stavljao u istu rečenicu kada su ozbiljne fudbalske priče i rasprave u pitanju. Upravo je Nikić kao trener 2003. godine uveo ekipu Modriča Maksima iz Prve lige RS u Premijer ligu Bosne i Hercegovine čime je započela jedna kratka ali trofejna era „Uljara“. Nikić je kao trener imao veliku logističku podršku iza sebe, prvenstveno u liku pokojnog  Milana Jelića, uglednog doktora i političara i jednog od najuticajnijih ljudi tih godina u bosanskohercegovačkom fudbalu uopšte.

Dakle, sezona 2003/2004 bila je prva u najvišem rangu za Modriča Maksimu i očekivanja su kao i uvijek kada su debitanti u pitanju bila skromna. Prvi i jedini cilj bilo je opstati u ligi što je na kraju i ostvareno prije svega dobrim igrama i pobjedama na domaćem terenu, u potpuno „domaćinskoj“ ligi gdje se svaki bod osvojen na gostovanju slavio više nego „obična“ pobjeda kod kuće.

U takvoj konstelaciji snaga Modriča Maksima je završila 6. na tabeli sa omjerom 11-7-12 nakon 30 odigranih kola. Šesto mjesto svakako je uspjeh u prvoj sezoni, ali kakva je to liga bila najbolje govori podatak da je Modriča završila sa tek 3 boda više od Travnika koji je prvenstvo završio na 14. poziciji kao posljednja ekipa koja se spasila ispadanja te sezone.

Ambicije nisu bile prevelike niti u Kupu BiH a Modriča je umalo zapela već na prvoj prepreci u 1/16 finala. U toj fazi igrala se samo jedna utakmica a „Uljari“ su na gostovanje protiv Kiseljaka istrčali u „kombinovanom“ sastavu, utakmica je na kraju završila 0:0 što je značilo da će se pucati penali. Junak je bio golman Bojan Tripić koji je odbranio 3 penala fudbalerima Kiseljaka i odveo Modriču u osminu finala.

U 1/8 finala Modriča je bila bolja od zeničkog Čelika sa ukupnih 6:3 u dvije utakmice i već tada se stidljivo pričalo o eventualnom finalu ukoliko bude malo sreće prilikom žrijeba. I tako je i bilo, u četvrtfinalu su bili bolji od Jedinstva iz Brčkog, dok su u polufinalu eliminisali Drinovce (ranije te sezone izbacili FK Sarajevo) i zakazali finale protiv banjalučkog Borca. Igrala se jedna utakmica na neutralnom terenu, stadionu Koševo u Sarajevu.

Finale je ostalo zapamćeno kao najneposjećenije finale Kupa BiH u historiji. Tek par stotina neutralnih posmatrača na zapadnoj tribini i mala grupa navijača Borca na jugu posmatrali su finalnu utakmicu. Jedan autobus krenuo je iz Modriče za Sarajevo ali je negdje kod Maglaja došlo do bliskog susreta sa grupom navijača Borca i nastao je metež, tuča i kamenovanje pa je na kraju intervenisala i policija a navijačima nije dozvoljen nastavak puta za Sarajevo.

Borac je bio u ulozi favorita i banjalučani su vodili 1:0 na poluvremenu, da bi Novaković u 72. minuti nakon centaršuta Nikića glavom pogodio za 1:1. Bili su „Uljari“ bolji tim do kraja meča ali promjene rezultata nije bilo nakon 90 minuta, i kako su propozicije nalagale nakon toga se pristupilo izvođenju penala. Baš kao i u Kiseljaku junak je opet bio golman Bojan Tripić. Tripić je u trećoj seriji odbranio penal Jandriću a za Borac je promašio i Đukić pa je slavlje Modriče moglo početi. Prva sezona u najjačem rangu i odmah osvojen trofej.

Đorđe Savić je sa 6 pogodaka kao najbolji strijelac kompletnog takmičenja predvodio Modriču do historijskog trofeja. Osim sjajnog golmana Tripića okosnica ekipe svakako su bili Dario Damjanović, Bojan Magazin i talentovani Petar Jelić. Damjanović je nakon Modriče stigao i do dresa A reprezentacije BiH, dugo godina je uspješno igrao za splitski Hajduk a nekoliko sezona proveo je i u Rusiji i Njemačkoj. Interesantno da se 2018. godine Damjanović vratio u klub i odigrao jednu sezonu u poznim igračkim godinama. Magazin je bio jedan od boljih igrača PLBiH a put ga je kasnije odveo u Leotar odnosno Sarajevo. Petar Jelić, inače sin pokojnog Milana Jelića, iz Modriče je otišao put Njemačke a igrao je još i u Rusiji, Gruziji i Kini da bi posljednjih nekoliko sezona svoje karijere proveo u Srbiji. „Uljare“ je do trofeja sa klupe predvodio Mitar Lukić.

Par mjeseci nakon osvojenog trofeja ekipa je prvi put u historiji zaigrala i u evropskim takmičenjima. U kvalifikacijama za Kup UEFA eliminisali su ekipu Santa Coloma iz Andore sa ukupnih 4:0, dok su u 1. kolu Kupa UEFA poraženi od Levskog iz Sofije sa ukupnih 0:8. Obje domaće evropske utakmice u toj sezoni ekipa Modriče odigrala je na stadionu u Ugljeviku.

26.05.2004.
FK Modriča Maksima – FK Borac 1:1 (p. 4:2)

Olimpijski stadion Asim Ferhatović Hase.
Gledalaca: 400.
Sudija: Siniša Zrnić (Zenica).

Strijelci: 0:1 Đurić 40′, 1:1 Novaković 72′.

Žuti kartoni: Nikić, Jolović, Damjanović, Pavić (Modriča Maksima), Savić, Tadić, Maksimović, Đukić (Borac).

FK Modriča Maxima: Tripić Bojan; Ljubičić Duško (od 23′ Zelinčević Gvozden); Railić Aleksandar; Damjanović Dario; Stojić Marko; Vasić Sreten; Jolović Dragan; Savić Đorđe (od 67′ Nikić Branislav); Novaković Zoran; Magazin Bojan; Jelić Petar (od 80′ Pavić Goran). Trener: Mitar Lukić.

FK Borac: Šmanja Jovo; Kulić Boris; Mačkić Marinko; Ivanišević Branimir; Đukić Goran; Đurić Siniša (od 71′ Savić Siniša); Maksimović Marko; Babić Miloš; Tadić Bojan (od 56′ Kunovac Sergej); Karalić Vladimir; Jandrić Oliver. Trener: Nikola Rakojević.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.