Sezona za pamćenje Leotarove generacije za pamćenje

Dugo su trajali šok i nevjerica nakon što su sudije Vlado Jagodić u Ugljeviku i Duško Pekija u Širokom Brijegu označili kraj susreta posljednjeg 38. kola Premijer lige BiH u sezoni 2002/2003.

Trebinjski Leotar je golovima Zdravka Šarabe i Nenada Stojanovića savladao Rudar za koji je jedini pogodak postigao legendarni Mladen Žižović, no šok je kompletiran u 81. minuti susreta u Širokom Brijegu, gdje je Ricardo Baiano zatresao mrežu Željezničara i tako trebinjskom klubu donio naslov prvaka BiH.

Bila je to posebna sezona u kojoj su veliki pritisci iz FIFA-e i UEFA-e natjerali čelnike Fudbalskog saveza Republike Srpske da se povinuju njihovim zahtjevima i da postanu komponenta Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, pa je Premijer ligu naše zemlje prvi put od njenog osamostaljenja igralo 20 najboljih klubova u državi, što dotad nije bio slučaj.

FK Željezničar ušao je u sezonu kao favorit, s obzirom na to da je u prethodne dvije osvojio naslove prvaka BiH, a trener Amar Osim svoj je tim doveo do historijskog uspjeha plasmanom u treće pretkolo Lige prvaka, što mu je donijelo kultni dvomeč sa Newcastleom i kasnije sa Malagom u Kupu UEFA.

Ipak, i takav Željezničar nije bio na kraju te sezone najbolja ekipa u BiH, a kruna je pripala prvaku Republike Srpske iz 2002. godine Leotaru, koji je okupio sjajnu  generaciju.

Srbijanski trener Mile Jovin je sjedio na klupi trebinjske ekipe, a na Policama je skupa igrala nekolicina kasnijih legendi domaćeg fudbala. Igrači poput Ninoslava Milenkovića, Zdravka Šarabe, Predraga Vukićevića, Bojana Vučinića, Branislava Krunića, Dušana Kerkeza, Siniše Muline i Nenada Stojanovića formirali su zaista posebnu ekipu, a neki od njih kasnije su ostavili trag i u reprezentaciji BiH.

Sa 82 postignuta gola, Leotar je bio za samo jedan gol manje efikasan od Sarajeva, ali je s obzirom na samo 27 primljenih golova imao ubjedljivo najbolju gol razliku. Željezničar koji je imao najbolju odbranu sa 24 primljena gola, postigao je 16 golova manje od Leotara.

Trebinjci su dobro krenuli u sezonu, nakon prvih 6 kola imali su 12 bodova, nakon čega je uslijedio poraz od Zrinjskog, kojim je Leotar ostao na trećem mjestu iza Širokog Brijega i Željezničara. Ipak, sjajnom serijom pobjeda od osmog do 13. kola, tim ih Hercegovine je stigao na čelo i potom i učvrstio svoju poziciju na prvom mjestu na tabeli te je praktično već tada prišao blizu naslova jesenjeg prvaka, koji je na kraju i osvojio.

U međuvremenu se u utrku za naslov vratilo i Sarajevo. Ekipa Husrefa Musemića napravila je seriju impresivnih rezultata uoči okončanja prvog dijela sezone, te je pauzu dočekala sa četiri boda zaostatka za Leotarom i priličnim optimizmom.

Poraz od Posušja na početku proljeća te kasniji sukob navijača i uprave Sarajeva stvorili su jako negativno ozračje na Koševu, te je brzo postalo jasno da Bordo tim neće uspjeti da se uključi u borbu za trofej.

No, Željezničar se oporavio i serijom od 16 bodova iz 6 kola na otvorenju proljeća došao je na čelo tabele, prvi put nakon 25 kola. Zadržao je prvo mjesto i nakon pobjede u Gacku kod Mladosti, no remi u sarajevskom derbiju u okviru 27. kola koštao ga je prvog mjesta na tabeli.

Leotar je do kraja šampionata odigrao dosta dobro, ali činilo se da mu titula izmiče kada je u 35. kolu remizirao na domaćem terenu sa Željezničarom, čime je sarajevski tim osigurao da u slučaju istog broja bodova osvoji naslov. Taj je scenario djelovao sasvim realan nakon 36. kola u kojem je Široki Brijeg savladao Leotar, čime je omogućio Željezničaru da sa dvjema pobjedama u finišu sezone veže svoj treći uzastopni domaći naslov i nastavi sa dominacijom domaćim fudbalom.

No, i pored ogromne podrške svojih najvjernijih navijača na širokobriješkoj Pecari u posljednjem kolu, Željezničar nije uspio doći do pozitivnog rezultata, te je Leotar stigao do naslova prvaka BiH i prilike da našu zemlju predstavlja u Ligi prvaka, elitnom evropskom takmičenju.

Grevenmacher iz Luksemburga nije bio adekvatan protivnik Leotaru u prvom pretkolu, no praška Slavia koja je tih godina igrala značajnu ulogu u evropskom fudbalu pokazala se prevelikim zalogajem za tim sa Polica. Sa ukupnih 4:1, Česi su osigurali plasman u treće pretkolo, a Leotaru su za vječito sjećanje ostavili lijepu uspomenu na jedini evropski izlet u gotovo stogodišnjoj historiji kluba.

Sudbina, ili je možda poštenije reći, neosporni kvalitet oba tima, učinio je da se Leotar i Željezničar sretnu i u finalu Kupa BiH u sezoni 2002/2003, a taj je trofej pripao Željezničaru, koji je nakon remija bez golova na gostovanju rezultatom 2:0 savladao Leotar i stigao barem do jednog trofeja.

Šest je klubova ispalo iz lige u sezoni 2002/2003, a ona je skraćena na 16 klubova i novi je format zadržala preko deset godina. Ligu su napustili Kozara iz Gradiške, bihaćko Jedinstvo, Velež, gatačka Mladost, Budućnost iz Banovića te visočka Bosna. Iz prve lige FBiH u Premijer ligu BiH se plasirao Travnik, dok je iz Prve lige RS u Premijer ligu BiH ušla ekipa Modriče. Najbolji strijelac lige bio je neprikosnoveni napadač Sarajeva Emir Obuća, sa 23 postignuta gola.

Pored Leotara, šansu da našu zemlju predstavljaju u evropskim takmičenjima dobili su i učesnici Kupa UEFA Željezničar i Sarajevo, te učesnik u Intertoto Kupu, tuzlanska Sloboda, kojoj je to bilo prvo učešće u eurokupovima poslije rata i tek drugo u klupskoj historiji.

Ako neko ko ne poznaje fudbalsku historiju Bosne i Hercegovine slučajno zaluta na trebinjske Police, ostat će u čudu kada vidi u vitrinama sadašnjeg trećeligaša trofej prvaka Bosne i Hercegovine. Ipak, kakvo je stanje u Leotaru bilo prije samo nekoliko godina, za ovaj klub će prvi veliki korak ka ozdravljenju biti da uopšte proslavi svoju stotu godišnjicu, jer postoje velika imena domaćeg sporta koja ni nju nisu dočekala.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.