Iskakanje iz tračnica besmisla: Fudbal u BiH ima budućnost

Sinoćnjom eliminacijom Sarajeva i Zrinjskog iz Evropske lige, Bosna i Hercegovina je ostala bez učesnika u evropskim takmičenjima za ovu sezonu.

Foto: uefa.com

Malo je stvari u mom životu kojima pristupam toliko rutinski, a istovremeno sa tolikom ozbiljnošću, kao što je prva jutarnja kafa.

Volim izaći prije nego što krenem u dnevne obaveze na svoj balkon i posmatrati svijet oko sebe dok me poznati miris polako razbuđuje i daje mi snagu da se pokrenem. Zanimljivo mi je gledati u lica užurbanih prolaznika i nekad nisam siguran ni da li ih posmatram svjesno ili nesvjesno, ali često mi se javi osjećaj da mogu procijeniti šta oni misle i kakve ih brige more.

Znam da ću i sam uskoro da se pretvorim u jednog njima sličnog zombija i vjerovatno iz tog razloga toliko i cijenim prvi jutarnji momenat samoće, koji mi daje prostor za introspekciju i preslagivanje nekih stvari u glavi. Nikad ne ostajem na svom balkonu duže od pola sata, ali nekad tih pola sata traje kao cijela vječnost, a nekad kao jedan kratki tren.

Volio bih da sam dovoljno intelektualno napredan da kafu sa samim sobom posvetim ozbiljnim pitanjima, ali sve i da jesam, vjerovatno ni tada ne bih došao do odgovora ni na jedno bitno pitanje. No, ta dilema u mom slučaju svakako ne može postojati, jer su razmišljanja kojima se bavim najčešće mnogo prostija.

U mnoštvu pohvala koje su stigle na račun portala plbih.ba našlo se i poneko opravdano pitanje o tome je li domaći fudbal zaista dovoljno vrijedan pažnje da se u njegovo ime pokrene jedan ovakav projekat. I naravno da nikome nisam mogao sa sigurnošću dati odgovor na to pitanje, jer ga nisam ni sam imao, a možda ga nikad neću ni dokučiti.

Logično je da ljudi postavljaju takva pitanja, a logično je da ih i sami sebi postavljate. Uz povremene uspone i padove čije amplitude toliko variraju da je nemoguće pronaći bilo kakav valjan uzorak iz kojeg bi se dalo zaključiti išta korisno, naš fudbal već 25 godina, barem iz perspektive nevještog oka, stagnira.

I ne zvuči to strašno na prvu, ali onda shvatite da je 25 godina četvrt vijeka. Sjetite se svih onih lica kojih danas više nema, a s kojima ste, barem kad je fudbal u pitanju, dijelili iste snove. Puno se toga promijenilo, ali snovi su ostali isti, prosto jer se nisu ostvarili. I to je strašno. Pogledate svoju sliku iz vremena kad ste još bili dijete i nemate dojam da ste to i dalje vi, ali i dalje sanjate iste snove.

Čak ni kao najpopularniji sport na ovom podneblju, ali i cijelom svijetu, fudbal ne bi nikome trebao biti smisao života, pa ni onima koji su u njega direktno involvirani. No, fudbal je zapravo refleksija svakodnevnice, njen iskreni odsjaj u ogledalu, kako ovdje, tako i širom planete. Ne igraju za Bilbao isključivo Baskijci zato što su bolji fudbaleri od drugih, niti katarski i najmoćniji ljudi Ujedinjenih Arapskih Emirata ulažu milijarde u PSG i Manchester City zbog tek otkrivene ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Ne okuplja Hajduk cijelu Dalmaciju oko sebe zbog fudbala koji igra, baš kao što ni kineski predsjednik Xi Jinping ne podržava ekstremna ulaganja u kineski fudbal da bi Guangzhou Evergrande postao neprikosnovena sila na azijskom kontinentu, već da bi pokazao šta Kina može.

A gdje se tu uklapa bosanskohercegovački fudbal i naš mikrokosmos? Pa baš u činjenicu da smo i mi na svoj način pokazali da možemo. Zvuči možda i malo pretenciozno napisati to 16. augusta, dan nakon što je odigran i posljednji međunarodni meč u evropskim klupskim fudbalskim takmičenjima u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, jer su i posljednja dva naša predstavnika u evropskim takmičenjima eliminisana iz nastavka takmičenja, ali baš su takav dojam sinoć ostavili Sarajevo i Zrinjski.

Nisam nikad volio posmatrati stvari u previše uskom kontekstu, pa mi tako sama po sebi eliminacija nekog evropskog protivnika ne znači puno, odnosno ne volim kroz nju izvlačiti čvrste zaključke.

Uvjerili smo se previše puta u to da slabiji tim može izbaciti snažniji u evropskim takmičenjima defanzivnim i zatvorenim taktikama, ali takav fudbal dugoročno ne pomaže razvoju takvih klubova. Šta su Zeta ili Zaria dobile eliminacijom Sarajeva prije nekoliko godina? I dalje su ovi klubovi manji od Sarajeva, baš kao što je i Metalurg Skopje koji je “na foru” izbacio Željezničar 2014. godine i danas drastično manji klub od Željezničara.

Ne treba se postavljati arogantno i tvrditi da se uvijek treba nadigravati, naročito ako ste manji klub. Ali, zaostatak za evropskim klubovima koji su na određenom nivou može se smanjiti samo na dva načina. Jedan način je da se kupe kvalitetniji igrači, a to podrazumijeva povećanje budžeta domaćih klubova. Ne treba lagati samog sebe, to je apsolutno iluzorno i nerealno.

Ostaje nam drugi način, a on se odnosi na stvaranje kvalitetnijih igrača i kolektivno kvalitetnijih ekipa unutar postojećih budžeta. Naravno, teži je to put, ali podrazumijeva puno bolje razumijevanje i korištenje resursa na nivou cijele lige. Cilj svakog iskrenog radnika u bh. fudbalu ne treba biti da stvara zvijezde, nego da se konstantno povećava minimalan nivo kvaliteta koji je pojedincu potreban da bi igrao Premijer ligu BiH. Samo je to put u istinski napredak lige.

Sarajevo je u dvomeču nadigralo BATE, klub koji ima veći budžet od njega i koji je prilično redovan učesnik evropskih takmičenja. Zrinjski je eliminisao Utrecht, a potom nakon lošeg meča u Švedskoj potpuno razbio Malmo i mogao vratiti meč u egal da je iskoristio barem dio svojih šansi.

BATE i Malmo imaju u posljednje vrijeme rezultate koji su našim klubovima nedostižni, baš kao i Spartak Trnava i Kairat, koji su ranije eliminisali Radnik i Široki Brijeg. I pored toga, svi su naši klubovi pokazali da se mogu nositi sa svojim protivnicima kroz veći dio dvomeča. To je dobar pokazatelj napretka na nivou cijele lige, kao i činjenice da se u Bosni i Hercegovini, u skladu sa finansijskim mogućnostima, igra atraktivan fudbal. To što su finansije problematično pitanje nema nužno veze sa klubovima. Fudbal je ipak ogledalo države.

Pola sata sa samim sobom jutros mi je pričinjavalo istinsko zadovoljstvo, jer se ne mogu oteti dojmu da naši klubovi polako, ali sigurno, stvari počinju raditi na pravi način. I ta mi je spoznaja posebno draga, jer daje smisao i onome što ja radim. Više od takve spoznaje teško da mogu tražiti u ovom momentu.