Prokleta ljubav, opet padam na isti trik

Ovi stihovi iz pjesme jedne grupe iz regiona odlično opisuju ono što se dešavalo sinoć na utakmici. Prvi dio se odnosi na ljubav između navijača i Fudbalskog kluba Sarajevo, a drugi na ono što se dešavalo na terenu.

Nemoguće je započeti bilo kakvu priču o utakmici a da se, nažalost, prvo ne spomene ono što se desilo u sedamdeset i nekoj minuti utakmice, ali i što se dešavalo nekoliko puta od samog početka. Navijači Sarajeva su u posljednjih nekoliko sezona, kada su u pitanju europske utakmice, bili maksimalno korektni i reagovali su na molbe upućene iz Kluba da u utakmicama Lige prvaka ili Europa lige ne koriste pirotehniku. Znala se zapaliti poneka baklja ili baciti neka petarda, ali bi navijači na tribini momentalno reagovali i smirili bi neodgovornog pojedinca.

Po komentarima na stadionu i na društvenim mrežama, apsolutno je nejasno zašto se sinoć dešavalo ono što se dešavalo, zašto navijači nisu željeli da prestanu sa pirotehnikom ni nakon nekoliko molbi oficijelnog spikera, te zašto su nastavili sa tim i nakon što se utakmica nastavila, poslije prekida koji je nastao upravo zbog pirotehnike.

Reakcija koju su izazvali kod solidnog broja navijača nije nimalo lijepa, a broj ljudi koji je napustio zapadnu tribinu stadiona Bilino polje nakon prekida dovoljno govori šta ljudi misle o svemu tome. Zbog navijača se igra fudbal, to je već izlizana floskula ali je tako, i igrači više vole da igraju pred punim tribinama, kao sinoć, nego pred 500 ljudi, ali niko ne voli kada se utakmice prekidaju. Na kraju krajeva, možda se ne bi ni pričalo o bakljama ovoliko koliko se priča da su one ostale na tribini, bilo bi ogorčenja, platila bi se kazna i život bi išao dalje.

Ljubav navijača Sarajeva niko ne može osporiti, gazili su oni “sedam mora i sedam gora” samo da bi bodrili svoj klub, ali je malo apsurdno pjevati “ti si meni u životu sve” i onda direktno oštetiti svoj klub za vjerovatno šestocifren iznos, jer UEFA će sigurno biti nemilosrdna.

A sada da se vratimo na drugi dio stiha, odnosno kako on opisuje sinoćnju utakmicu. Već smo jučer, u predstavljanju BATE Borisova napisali da je u pitanju neatraktivna ekipa koja je vjerovatno jača od naših ekipa, ali sa kojom se može igrati. Vjerovatno su i igrači Sarajeva bili svjesni da se sa Bjelorusima može igrati, što su i demonstrirali u većem dijelu utakmice, ali su opet pali na isti trik. Naime, stekao se dojam da su igrači Sarajeva previše respektovali ekipu BATE-a, iako za tim apsolutno nije bilo potrebe. U početku kao da su igrali u nekom grču, možda i zbog atmosfere, pa je bilo dosta odstupanja od igre kakvu gaji Sarajevo. Sigurno da je i povreda Mersudina Ahmetovića na zagrijavanju uticala na raspoloženje ekipe, koja je tek u drugom poluvremenu uspjela da se konačno nametne i pokaže zašto je prvak.

To je pogotovo bilo izraženo nakon što se utakmica nastavila poslije desetominutnog prekida. Igrači Sarajeva su “letili” po terenu, tražili su gol, počeli su stvarati šanse, i na kraju su nagrađeni za trud pogotkom Harisa Handžića. Da je Šišić malo pred kraj uspio zahvatiti loptu, optimizam pred revanš bi bio izraženiji. Ovako, iako su uputili samo jedan šut u okvir gola, koji je završio u golu, igrači Sarajeva mogu da žale za propuštenim prilikama i, baš kao što je i trener Musemić poslije utakmice rekao, nisu zaslužili poraz. 

Handžić se sinoć dosta trudio da nadomjesti nedostatak Ahmetovića, koji puno više učestvuje u igri Sarajeva od Handžića, ali to nije nimalo lak zadatak. Zadatak napadača je da postigne gol, i sa te strane je Handžić odradio svoj zadatak, ali ipak u polju ne može 100% odigrati ono što igra Mersudin Ahmetović. Sigurno da nije bilo lako ni ući u utakmicu kada znate da ste rezerva, pa pred početak saznate da ste ipak u prvih 11, i kada se sve to sagleda Handžić je sinoć odigrao dobru partiju.

Druga dobra stvar sinoć je kapiten Krste Velkoski, koji uvijek daje svoj maksimum za ekipu i koji je sinoć odigrao svoju najbolju partiju na poziciji koja mu je do ove sezone bila totalna nepoznanica. Velkoski je od špic igrača, preko krila i ofanzivnog veznog, na kraju zbog povreda i nedostataka igrača završio na poziciji zadnjeg, odnosno centralnog veznog. Krste je plemenit igrač, odličnog pregleda igre i odličnog pasa, pa je razumljivo zašto je baš njega Husref Musemić stavio na tu poziciju. Prvih nekoliko utakmica to je “škripalo”, ali je sinoć u drugom dijelu funkcionisalo vrlo dobro, jer se sigurno i Velkoski već malo navikao na nove uloge na terenu.

Svakako da treba spomenuti i Benjamina Tatara, koji se toliko potrošio da bukvalno posljednjih par minuta nije mogao da stoji. Nudio se na svaku loptu, pokušavao, čak se vraćao i između stopera da sa Velkoskim počne sa organizacijom napada, što je na kraju rezultiralo umorom. Istina, imao je nekoliko pogrešnih odluka, ali želja koju je pokazao sinoć je fascinantna, i opet je pokazao da je trenutno igrač koji svojim igrama nosi ekipu. I Alen Mustafić je svojim ulaskom unio čvrstinu koja je bila potrebna ekipi, a i u fazi napada je itekako imao doprinosa.

Kada govorimo o slabim stranama, vidljivo je da Darko Lazić nije na nivou na kojem je bio prošlu polusezonu. Sigurno da je najveći razlog za to njegovo pomjeranje na lijevog štopera, te to što se još uvijek nije uigrao sa Besimom Šerbečićem. Zbog ofanzivne igre ostao je nekoliko puta sam na širokom prostoru, i imao je dosta problema sa protivničkim napadačima. Jedna takva situacija je rezultirala i skrivljenim penalom, koji je Moukam pretvorio u 0:2.

Sarajevo je sinoć odigralo dobru utakmicu ali je opet pravilo iste greške koje naši klubovi prave godinama unazad. Ukoliko se iz ove utakmice izvuku neke pouke, pogotovo u zadnjoj liniji, te ukoliko se oporave barem Ahmetović i Rahmanović, Sarajevo bi se nečemu i moglo nadati u revanšu.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.