Danas je Amra, jebiga, danas je derbi u Dolini ćupova

Danas će se odigrati 139. derbi sarajevskih rivala, odnosno 69. derbi u kojem će Željezničar biti domaćin. Neka se niko ne ljuti kada kažemo da je ovo najveća utakmica bh. fudbala, jer trenutno, bez obzira na sve rivalitete koji postoje (npr. između Sarajeva i Širokog Brijega, Širokog Brijega i Zrinjskog itd.), derbi je ipak nešto posebno. Izlizane su floskule da se taj dan zaboravljaju prijateljstva sa onima koji navijaju za drugi klub, da se ne spava noć prije derbija, da porodice ispaštaju, ali to je stvarno tako, i zato je i postalo floskula. I modifikovani stih u naslovu govori o tome da se sve zapostavlja kada je na programu gradski derbi.

Koliko su navijači nerealni i fanatični kada je u pitanju derbi možda najbolje govori to što bi dosta njih oprostilo i gubitak titule za dvije (dok se još igralo dvokružno) pobjede u derbiju u sezoni. Upravo su navijači onaj faktor koji diže ovu utakmicu iznad drugih. Petocifren broj ljudi na tribinama je, uz rijetke izuzetke, zagarantovan, a atmosfera koju doživljavamo na derbiju ne može se doživjeti ni na jednoj drugoj utakmici. Još jedna stvar koja odvaja derbi od drugih utakmica su i osporavane baklje, koje i njihovi najzagriženiji protivnici vole vidjeti zapaljene na derbiju.

Derbi je u jednom svom periodu izgubio svoju draž, to nije nikakvo izmišljanje tople vode. Ziheraški pristup na terenu, bezbroj utakmica završenih rezultatom 0:0, pa kasnije i „ratovi“ između uprava, koje su dozvolile da ih obuzme navijački sindrom, doveli su do pada interesovanja. Međutim, posljednjih nekoliko derbija su pokazali da se utakmica vraća na pravi put, a dodatnu draž dao je rezultatski značaj.

Sarajevski rivali su u svojoj istoriji odigrali veliki broj bitnih utakmica, a navijači Plavih će vam odmah bez razmišljanja spomenuti 5. juni 1998., kada su golom Zubanovića u devedesetoj minuti osvojili titulu prvaka BiH na prepunom Koševu, ili utakmicu odigranu tri godine poslije, kada je Željezničar demolirao Sarajevo rezultatom 0:3. Navijačima Sarajeva je još uvijek svjež u sjećanju posljednji derbi na Grbavici, u kojem su njihovi ljubimci slavili sa 0:3, i koji je definitivno dao vjetar u leđa igračima Sarajeva na putu ka šampionskoj tituli. Sigurno da će se prisjetiti i finala Kupa 2002. godine, kada je Željezničar u 90. minuti stigao do 1:1, a duboko u sudijskoj nadoknadi Sarajevo stiglo do gola i trofeja Kupa BiH.

Veliki broj igrača je igrao sarajevski derbi, a u posljednje vrijeme sve je veći broj igrača „sa strane“ koji su neizostavni u svojim ekipama. Ipak, neki stariji igrači oba rivala skloni su reći da takvi igrači ne znaju šta znači derbi, kakav je to rivalitet i koliko je bitan navijačima. Ipak, ako pogledate emocije jednog Krste Velkoskog ili Siniše Stevanovića, nešto ranije Miroslava Stevanovića ili Ivana Tatomirovića, Ivice Huljeva, Adnana Osmanhodžića i drugih, vidjećete da oni itekako znaju ili su znali koliko je važna ova utakmica. Naravno da ima igrača koji nisu 100% svjesni šta znači igrati derbi, ali isto tako ima i bilo je igrača rođenih u Sarajevu u oba tabora koji jednostavno pregore u derbiju i nikada ne pruže svoj maksimum, zbog prevelike želje.

Ako još uvijek razmišljate da li da idete na derbi, prestanite razmišljati, kupite kartu i pravac Grbavica. Povedite prijatelja, oca, brata, sestru, „zarazite“ nekoga ko nema naviku da počne dolaziti na utakmice, derbi je prava prilika za to. Ritual odlaska na utakmicu je isti na obje strane, od ranog jutra se razmišlja šta će se obući, oni praznovjerni vrte po glavi šta im je bilo „sretno“ prošli derbi, desetak minuta se bira šal za utakmicu, a onda lagano nekoliko sati prije utakmice se kreće, neko u korteo, neko na „zagrijavanje“ i neizbježni roštilj pored stadiona, da se skrati vrijeme do prvog sudijskog zvižduka. I onda počne utakmica…

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.