(DOSIJE PLBiH) Američki san

U nedjelju je glavni fizioterapeut Fudbalskog kluba Sarajevo Ismar Hadžibajrić, podnoseći izvještaj o fizičkom stanju igrača sa priprema iz Slovenije, istakao zahvalnost predsjedniku Ismiru Mirviću što je u potpunosti obnovio i modernizovao medicinsku opremu Sarajeva, omogućivši tako medicinskom timu optimalne uslove za rad. Djeluje investicija u medicinsku opremu prilično banalno u široj slici, ali reakcija Hadžibajrića govori da evidentno za Mirvićeve prethodnike i nije bila toliko banalna i da se u Sarajevu danas misli o više stvari nego ranije.

Na Grbavici je u ponedjeljak organizovana vanredna konferencija za medije, na kojoj su predsjednik Fudbalskog kluba Željezničar Edis Kovačević i direktorica Amira Uzunović-Bajrović predstavili novog šefa omladinskog pogona Edina Ćurića, nekadašnjeg standardnog člana jedne od najjačih generacija u klupskoj historiji, koji je najveći dio trenerske karijere poslije fudbala proveo u omladinskim školama u Nizozemskoj. Ćurić je istakao zahvalnost na pozivu u Željezničar, istakavši da se uklapa u četverogodišnji plan kluba.

Pohvala na račun klupskih predsjednika i investitora u našem je fudbalu bilo toliko da ih je nesuvislo sve i pokušati pobrojati, a podjednak je bio i broj novih šefova omladinskog pogona, koji su dolazili da unesu revoluciju u funkcionisanje klubova. I jednih i drugih, dakle i pohvala i revolucionarnih likova koji dolaze iz drugačijih fudbalskih kultura da spase naš fudbal, najviše je bilo u sarajevskim klubovima. I uglavnom su se pokazivali promašajima, a pohvale uglavnom nisu bile na mjestu. Ipak, čini se da je ovaj put situacija drugačija.

Finansijski i organizacijski problemi sporta

Sarajevski sport je generalno u problemima već dugo i fudbal je rijetki donekle funkcionalni izuzetak, iako i on ima ogromne nedaće. Rukometni klub Bosna je od 2006. do 2011. godine nanizao šest titula prvaka BiH da bi onda naprosto nestao sa scene i sada je drugoligaš, a posljednji trofej koji je stigao u ovaj kanton, i jedini od “propadanja” Bosne, osvojila je Vogošća 2016. godine u Kupu BiH.

U košarci je slika podjednako tužna, nekadašnji prvak Evrope Bosna je na koljenima, a od njenog posljednjeg naslova prvaka BiH iz 2008. godine, koji je ujedno i posljednji šampionski naslov koji je stigao u Sarajevo, prošlo je već 14 godina. U tih 14 godina, u Sarajevo su došla još dva trofeja Kupa BiH, Bosnin iz 2010. godine i Sparsov iz 2020. godine. Ne može se to nazvati drugačije nego tugom za grad koji je nekad imao i vrhunsku košarku i vrhunski rukomet, i to ne samo na nivou Bosne i Hercegovine, nego na nivou cijele regije.

Fudbal se susreće sa istim problemima sa kojima se susreću i druga dva najpopularnija sporta, s tim da je ipak do te mjere popularniji da Sarajevo i Željezničar nikad nisu upali u bezizlazne dubioze. Međutim, neriješena situacija oko vlasničke strukture gdje su klubovi kao udruženja građana svačiji kad se treba kititi perjem, a ničiji kad treba, žargonski rečeno, zavući ruku u džep, s godinama je proizvodila finansijske krize, a onda su iz njih nastajale i svakojake druge krize. Modus je polako prešao na preživljavanje, a ako se klubovi bore samo da prežive u modernom fudbalu koji gotovo po pravilu nagrađuje dugoročno strateško planiranje, onda je jasno da će doći do njihovog zaostajanja za trendovima u svakom smislu.

“Amidža” Tan i ljeto 2013. godine

Ljeto 2013. godine donijelo je nastup Željezničara u Ligi prvaka protiv Češke Viktorije Plzen, a niko tada nije mogao ni pomisliti da će to biti posljednji nastup Željezničara u pretkolima najjačeg evropskog takmičenja do današnjeg dana. Klub je osvojio naslove u tri od prethodne četiri sezone, bio je dvostruki uzastopni prvak i stvari su izvana djelovale dobro, ali makar i malo upućenijima je bilo jasno da pukotina ima mnogo i da Željezničar finansijski ne stoji najbolje.

Nije dobro stajao ni gradski rival Sarajevo, koji je istog ljeta ispao od albanskog Kukesija u drugom pretkolu Europa lige, a očajni navijači su posjetili trening i igračima “skinuli“ dresove, kao simbol nezadovoljstva nemogućnošću Sarajeva da ostvari značajnije rezultate. Naravno, i Sarajevo je finansijski stajalo loše, ali je tog ljeta klub neformalno počeo finansirati Vincent Tan, da bi 24. decembra 2013. godine i zvanično započela Tanova era na čelu Sarajeva, u kojoj su, za početak, riješeni svi klupski dugovi. Izgrađen je i trening kamp u Butmiru, a Sarajevo je od dolaska Tana, kada je prestalo biti i svačije i ničije, osvojilo tri naslova prvaka BiH i tri Kupa BiH, te se uz Zrinjski izdiglo kao najtrofejniji klub u tom periodu.

Željezničar je za to vrijeme osvojio samo Kup BiH 2018. godine, a s godinama se gomilalo nezadovoljstvo nemogućnošću da najtrofejniji klub nastavi osvajati trofeje i ne ugrozi taj epitet. Kulminiralo je krajem 2018. godine, kada je smijenjena klupska uprava, bez jasne ideje kako da se klub vrati u vrh. Umjesto borbe za trofeje, Željezničar je dobio borbu za opstanak, ne na terenu, već finansijski, a takva borba s vremenom neupitno dovede i do borbe za opstanak na terenu, što je vidljivo iz primjera brojnih drugih klubova.

Nije međutim ni Sarajevo bilo oslobođeno problema, a sve što se godinama gradilo srušilo se za kratko vrijeme kao kula od karata kada je Tanov nasljednik, vijetnamski biznismen Nguyen Hoai Nam, odlučio da prestane finansirati klub početkom 2021. godine.

Našli su se Sarajevo i Željezničar u kompletnom rasulu i to je, koliko god neobično zvučalo, za klubove zapravo bilo dosta dobro. U fudbalski diskurs Bosne i Hercegovine konačno su ušli pojmovi poput samoodrživosti, planiranja i dugoročne strategije, a šira navijačka baza je počela razmišljati o istima i polako ih usvajati. Fokus nije prešao sa danas na sutra, ali se barem stvorila kolektivna svijest da postoji i sutra i da je izuzetno bitno, a da bez dobrog rada danas, rezultati onog što se sutra desi ne mogu biti dobri.

Dug proces obnove

U takvom ozračju, Sarajevo je tokom jeseni 2021. godine dobilo novog investitora. Američki biznismen bh. porijekla Ismir Mirvić odlučio je preuzeti na sebe finansiranje kluba, ali je od početka govorio o potrebi modernizacije kluba i usvajanja strateških poslovnih modela koji će od Sarajeva napraviti samoodrživ klub u onoj mjeri u kojoj se neće moći desiti da prestanak finansiranja iz jednog izvora dovede do katastrofe do kakve je doveo izlazak Nguyen Hoai Nama iz kluba.

Mirvić je istakao i da je pred klubom dug i mukotrpan proces i da će mnoge klupske segmente biti potrebno iz temelja mijenjati kako bi dugoročno postojanje kluba, koje je kroz najveći dio 2021. godine bilo ugroženo, postalo neupitno. S tim u vezi počinje se raditi rekonstrukcija stadiona Koševo, Sarajevo se kroz moderni pristup svjetskoj transfer berzi Transfer room otvara ka međunarodnim tržištima i ostvarilo je nekoliko solidnih transfera u 2022. godini, a pravi se i temeljna rekonstrukcija trenerskog kadra u akademiji, što se u Sarajevu nikad nije pokušalo, jer niko nije imao hrabrosti da ide uz dlaku etabliranim strukturama.

Međutim, sve ove aktivnosti Sarajevu ne mogu donijeti sigurnu finansijsku stabilnost, jer se radi o segmentima funkcionisanja kluba u kojima su prihodi teški za planirati i nesigurni. Mirvić stoga radi na proširenju baze biznisa koji će funkcionisati neovisno o klubu, a čiji će profit biti temelj finansijske stabilnosti kluba. Takav model nije na našim prostorima dosad viđen i upitno je kako će funkcionisati, ali sasvim je jasno da ne funkcioniše model u kojem glavni finansijer kluba bjesomučno u njega ubacuje novac, dok mu ne dosadi i klub nakon takvog perioda obično bude u težem stanju nego što je bio ranije. Uostalom, Sarajevo iz 2021. godine najbolji je primjer za to.

Navijačka baza Željezničara godinama se ideološki borila protiv ideje da će Željezničar imenom i prezimenom imati vlasnika, a to je onemogućavalo klub da se uključi u ozbiljnije pregovore sa potencijalnim investitorima. Na kraju je pronađen kompromis kroz model koji omogućuje strateško partnerstvo, a još jedan američki biznismen bh. porijekla Eldin Diglisić zainteresovao se za klub i nakon izuzetno dugih pregovora, trebao bi finalizirati ulazak u klub krajem jula ili početkom augusta.

U Evropi je Željezničar posljednji put igrao 2020. godine, a barem mrvu ozbiljniji evropski nastup zabilježio je 2018. godine. Dug je to period za klub koji pripada tradicionalnoj velikoj četvorci bosanskohercegovačkog fudbala, a nije isključeno da će biti još duži, jer oni koji su sklapali dogovor sa Diglisićem u fokus nisu stavili bezglavo jurišanje na rezultate, barem u prvoj fazi plana o kojem se govori, a koji još nije javnosti do kraja obznanjen.

Prema onome što se još uvijek može podvesti pod špekulacije, Diglisić se obavezao da će izgraditi moderni trening kamp koji će FK Željezničar dobiti na upravljanje, kao i da će stadion Grbavica rekonstruisati do četvrte UEFA kategorije, čime će se na njemu moći igrati i najznačajnije utakmice.

Paralelno sa tim će raditi na rješavanju klupskih dugova, a zauzvrat će dobiti na korištenje pomoćni teren stadiona Grbavica, gdje će izgraditi poslovne objekte iz kojih će se prihodi dijeliti između njega i kluba na osnovu unaprijed dogovorenih procenata koji su još uvijek nepoznati. Imovina bi trebala ostati u vlasništvu FK Željezničar nakon okončanja ugovornog perioda koji je nalik na koncesioni dogovor.

Skepsa i iskrenost

Mirvića je prilikom dolaska u Sarajevo dočekalo mnogo skepse, a sigurno je da javnost, navikla na različite čudne tipove (sjeća li se još neko Samira Cerića?) sa skepsom gleda i na Diglisića. Svi detalji njegovog dogovora sa Željezničarom svakako će biti poznati tek onda kada se strateško partnerstvo i formalizuje, a vjerovatno postoje i segmenti dogovora o kojima se dosad nije ni govorilo.

No, na Grbavici se evidentno vuku promjene koje se mogu nazvati pozitivnim za klub, a primarni cilj nove klupske uprave je dramatičan preokret u radu omladinskog pogona, zbog čega je na čelo istog i doveden već spomenuti Ćurić.

Previše je onih koji su govorili o samoodrživosti klubova kao glavnoj garanciji za to da će dočekati i stoti, 150. ili 200. rođendan. Malo je onih koji su razumjeli šta samoodrživost znači, još je manje onih koji su pokušali da naprave korake u tom pravcu, a najmanje je onih koji su bili dovoljno iskreni da priznaju da kroz same vlastite aktivnosti fudbalski klubovi u ovakvom ozračju nikad ne mogu biti samoodrživi. Čini se da američki biznismeni Ismir Mirvić i Eldin Diglisić to dobro razumiju, mada je predsjednik Sarajeva već povukao konkretne poteze, dok to strateški partner Željezničara tek treba napraviti. Bez obzira na to što je novac kojim će omogućiti funkcionisanje klubova i planiranje malo duže od jedne polusezone izuzetno bitan, bitnije su dugoročne ideje i prebacivanje fokusa na to kako da klubovi ne budu pred gašenjem jednom kad neko poput Nguyen Hoai Nama shvati da od kluba nikad neće zaraditi novac. A i Mirvić i Diglisić su iskreno poručili da se ne vide kao gazde koje će samo davati novac, bez da klub sam nešto stvori. I to je svakako pozitivan korak.

Nakon dugo vremena, navijači i jednih i drugih sa velikim optimizmom gledaju ka budućnosti i jednostavno žive svoj američki san. Ostaje da se vidi čiji će biti ljepši.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.