(DOSIJE PLBiH) Bh. klubovi i mladi igrači: Ko je u prošloj sezoni napravio najviše?

Prošle sedmice Dosije PLBiH posvetili smo Lovri Zvonareku, mladom prvotimcu Slaven Belupa koji je u minuloj sezoni prilično redovno igrao za ovaj klub, te je osigurao transfer u minhenski Bayern. Kroz prizmu Zvonarekovih dostignuća smo analizirali učinak mladih igrača u domaćem prvenstvu, ali nismo se u prevelikoj mjeri bavili brojkama. Ovaj put donosimo kompletnu analizu učinka igrača uzrasta do 21 godine u našem prvenstvu.

U prošloj premijerligaškoj sezoni, U-21 igrači su bili oni rođeni 1. januara 2000. godine ili kasnije. Ukupno ih je 140 mlađih od 21 godine dobilo šansu za igru u svim takmičenjima, a taj je broj ogroman i rezultat je prije svega novog pravila koje je uveo Nogometni/Fudbalski savez BiH, a koje traži od klubova da u početnom sastavu koriste dva fudbalera uzrasta do 21 godine. Ukupno su ovi igrači sakupili 103433 minute u svim takmičenjima, što bi u prosjeku dalo negdje oko 739 minuta po igraču. Naravno, ove brojke koje su zvanične i lako provjerljive ipak suštinski ništa ne govore i iz njih se ne mogu izvlačiti nikakvi zaključci.

Umjesto toga, možda bi za početak bilo dobro unutar same lige napraviti komparaciju u minutažama igrača između klubova. Podaci stoje ovako.

1. FK Rudar Prijedor: 12420 minuta, 11 igrača
2. FK Željezničar: 10859 minuta, 17 igrača
3. FK Sarajevo: 10581 minuta, 15 igrača
4. NK Široki Brijeg: 9643 minute, 14 igrača
5. FK Borac: 9171 minuta, 12 igrača
6. FK Radnik: 8867 minuta, 9 igrača
7. HŠK Zrinjski: 8198 minuta, 13 igrača
8. FK Tuzla City: 7042 minute, 15 igrača
9. FK Sloboda: 6995 minuta, 6 igrača
10. HŠK Posušje: 6882 minute, 10 igrača
11. FK Leotar: 6711 minuta, 9 igrača
12. FK Velež: 6064 minute, 11 igrača

Brojke se u ovom slučaju odnose i na domaće i na inostrane igrače, pa se ne može reći da su u obzir uzeti samo igrači koji su u skladu sa pravilima Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH o “zaštićenom” godištu. Pogledajmo stvari iz jedne druge perspektive. Prema prošlosezonskim pravilima, jedan mladi igrač je morao odigrati cijelu utakmicu, odnosno svaki klub je morao imati bar jednog igrača do 21 godine na terenu, a još jedan je morao početi utakmicu i mogao je biti zamijenjen već u prvoj minuti. U praksi, to znači da su klubovi u svakom 33 kola morali obezbijediti minimalno po 91 minutu mladim igračima, a kumulativno, taj broj na nivou sezone iznosi 3003 minute.

Konkretne brojke

Iz gore iznesenih podataka, koji se doduše ne odnose samo na Premijer ligu BiH, jasno je da su klubovi normu ispunili. Čak i ako posmatramo isključivo takmičenje u Premijer ligi BiH, podaci će se neznatno razlikovati. Rudar Prijedor je i u tom slučaju prvi sa 12114 minuta, a Velež posljednji sa 4923 minute. Razlika u odnosu na ono što je Velež morao ispuniti i ono što je ispunio iznosi 1920 minuta, a to je, ako bismo brojke posmatrali malo ugrubo, čitav jedan mladi igrač više koji je dobijao minutažu, a nije je morao dobijati.

Naravno, ovakvo grubo posmatranje stvari je potpuno nemoguće pretočiti u realnost i ako bismo tražili nekakav imaginarni idealan prosjek minutaže za mladog igrača te onda dijelili broj minuta koje su klubovi takvim igračima omogućili u prošloj sezoni da bismo onda mogli zaključiti koliko ih je koji klub etablirao, ne bismo daleko došli. Umjesto toga, puno je jednostavnije i preciznije voditi se konkretnim brojkama.

Krenimo od raspodjele prema godini rođenja. Očekivano su igrači rođeni 2000. godine dobili najviše prilika za igru. Ukupno ih je igralo 36, a podijelili su 36050 minuta na terenu. Najveću minutažu u ovoj dobnoj skupini imao je Amar Begić iz Borca, koji je odigrao ukupno 38 utakmica, sa učinkom od jednog gola i tri asistencije, a na terenu je proveo 2851 minutu.

Među 2001. godištima, šansu je dobio 31 igrač, sa ukupnom minutažom od 35199 minuta. Belmin Dizdarević iz Sarajeva je apsolutni rekorder, ne samo svoje generacije, nego svih U-21 igrača, sa 3330 minuta provedenih na terenu u 37 utakmica protekle sezone.

Već od generacije fudbalera rođenih 2002. godine, slijedi lagani pad minutaže, iako je ovo godište još uvijek prilično zastupljeno. 30 igrača je igralo, a dobili su 22008 minuta. Nikola Ćetković iz Borca je najzastupljeniji igrač svoje generacije, sa 2280 minuta u 25 odigranih mečeva.

Generacija fudbalera rođenih 2003. godine poprilično je bila sklonjena u stranu. To su doduše još uvijek bili juniori, ali neki od njih su imali obećavajući početak, a na kraju nisu uspjeli zabilježiti značajniju minutažu. 22 igrača rođena 2003. godine dobila su ukupno 8455 minuta za igru, a najveći procenat ove minutaže “uzeo” je Mustafa Šukilović iz Tuzla Cityja, koji je u 27 nastupa zabilježio 1881 minutu.

17 igrača rođenih 2004. godine podijelo je ukupno 1439 minuta, a Tarik Šikalo iz Veleža upisao je šest nastupa i jedan gol, uz 234 minute provedene na terenu.

Za kraj, možemo se dotaći još i fudbalera rođenih 2005. godine, koji su, baš kao i oni rođeni 2004. godine, bili egzotična pojava na našim terenima. Ukupno su 4 igrača iz ove dobne skupine dobila šansu, igrali su u zbiru 282 minute, a Milenko Andrić iz Radnika je dobio najviše šanse, sa 163 minute u tri nastupa.

I ovi nam podaci još uvijek nedovoljno otkrivaju, pa je potrebno ući još dublje u suštinu. A pogledajmo ove brojke. Od 36 igrača rođenih 2000. godine, njih je samo 13 prebacilo brojku od 1000 minuta u sezoni u Premijer ligi BiH. Dakle, ostala 23 igrača imala su ispod 33% moguće minutaže. Među igračima rođenim 2001. godine, 12 igrača je prebacilo 1000 minuta u ligi, 19 nije, a trend je, naravno, logičan, i minutaža mladih igrača smanjuje se sa spuštanjem u mlađe generacije.

Glavni problem

Zašto je ovo veliki problem? Baš smo prošle sedmice u tekstu koji se bavi sličnom temom, i koji možda može poslužiti i kao prvi dio ovog, isticali značaj stvaranja i prodaje fudbalera u snažnije lige, kao jednog od temeljnih izvora finansiranja klubova. Tada smo govorili u najvećoj mjeri o tome kakve igrače naši klubovi najjednostavnije uspiju prodati. Radi se, dakle, o mladim igračima do 23 godine starosti, a idealno i mlađim, kojima godine nisu jedini kvalitet, nego su pritom samo bonus za igrački kvalitet koji su uspjeli redovnim igranjem u barem dvije, a poželjno i više sezona.

Takve igrače inostrani klubovi kupuju, takve igrače inostrani klubovi su voljni razvijati i takvi su igrači dugoročno izvor prihoda kakve je svojevremeno bilježio Željezničar od transfera Edina Džeke, a kakvim se sada nada od transfera Amira Hadžiahmetovića, dok Sarajevo na sličan način iščekuje transfer Vladana Kovačevića.

Problem je što klubovi nemaju strategiju, a to je iz ove raspodjele minuta jasno vidljivo i što rezultati konstantno diktiraju način odlučivanja, a čak i dugoročne odluke vrlo brzo postaju kratkoročne. Pritisak da se mladi igrači koriste itekako postoji, on je konstantno prisutan, ali nije adekvatno kanalisan i klubovi moraju pribjegavati nekakvim rješenjima, ali često su ona samo utješna.

Hamza Bešić, Armin Imamović, Adnan Kanurić, Vicko Ševelj i Kenan Dervišagić su prošle sezone svi dobijali šansu za Sarajevo. No, zajedno su odigrali ispod 1000 minuta u svim takmičenjima. Jasno je bilo i prošlog ljeta da bi i za njih i za Sarajevo bilo bolje da su poslani na posudbe, mada je, mora se priznati, klub bio u vrlo teškoj situaciji. No, njihovih 1000 minuta, da su kojim slučajem raspodijeljene među igračima rođenim 2003. godine ili kasnije, moglo je klubu donijeti puno veći benefit. Sarajevo se, žargonski rečeno, kockalo sa plasmanom u evropska takmičenja i na kraju nije uspjelo.

Željezničar je prošle zime u svoje redove vratio Dženana Osmanovića, sa kojim je već ovog ljeta raskinuo ugovor. Nije Osmanović igrao mnogo, niti je on bio nekakav poseban teret Željezničaru, ali ništa od ovog angažmana nije dobio ni on ni klub. Osmanović je samo izgubio pola godine, a Željezničar šansu da nekom dosta mlađem da priliku da odigra pola sata, koliko je Osmanović igrao u dvije utakmice. Slična je priča sa Branimirom Višticom, Damirom Hreljom ili Edinom Mujićem.

Bitno je primijetiti razliku, odnosno bitno je istaći da očekivanja u pogledu svega, pa i minutaže, nikako ne mogu biti ista za igrače rođene 2003. godine i kasnije, i one starije od njih. Ovi drugi, stariji, morali bi igrati mnogo više, i ako igraju samo 200, 300 ili 500 minuta, apsolutno ničim ne doprinose klubu. Možda u pojedinačnoj utakmici i uspiju doprinijeti, stoga i odgovornost ne bi trebala biti na trenerima, već bi dugoročno klub takva pitanja trebao rješavati strateški.

Najistaknutiji pojedinci

Niko ne očekuje da klubovi koristeći tinejdžere osvajaju titule, ali opredjeljenje bi možda trebalo biti na tome da se svake sezone etabliraju novi fudbaleri. U nastavku, napravit ćemo i analizu kako je to izgledalo prošle sezone.

HŠK Zrinjski je imao ukupno 13 igrača odgovarajućeg uzrasta. U sezoni 2021/2022 bez dileme su etablirani Ivan Bašić (2002), koji je već postao član ruskog Orenburga, te Igor Savić (2000), koji je prošle sezone vrijedio za jednog od najboljih veznjaka lige.

FK Tuzla City je koristio 15 igrača, a nametnuo se prije svega Mustafa Šukilović (2003), dok su dosta dobru minutažu imali i Belmin Mešinović (2001) te Bakir Brajlović (2002). Ipak, rano je govoriti o dostignućima ova tri fudbalera i oni će se u narednoj sezoni do kraja definirati. Ili će postati ponajbolji u ligi na svojim pozicijama, ili će utonuti u prosječnost.

FK Borac je koristio 12 igrača, a Amar Begić (2000) i Nikola Ćetković (2002) koji su već pomenuti, pokazali su najviše. Ćetković s obzirom na godište i na činjenicu da golmani svugdje puno kasnije dobijaju šansu ima šansu da napravi kvalitetnu karijeru.

FK Sarajevo je u rotaciji imao 15 igrača, a ističu se Belmin Dizdarević (2001) i Andrej Đokanović (2001). Njih su dvojica manje-više kompletni igrači, s tim da je to Đokanović bio i prije ove sezone, a Dizdarević je u potpunosti “proizvod” sezone 2021/2022. Ostaje da se vidi da li će i Dal Varešanović (2001) nastaviti stopama kojima je krenuo prošle sezone, što neće biti lako s obzirom na snažniju konkurenciju.

FK Velež je imao na raspolaganju 11 igrača, a mostarski tim nije nikoga do kraja etablirao. Alen Dejanović (2000) i Đani Salčin (2000) imali su najveću minutažu, ali Salčin je već u Sarajevu, a dojam je da i Dejanović nije imao baš toliko važnu ulogu u Veležovim uspjesima.

FK Željezničar je koristio čak 17 igrača, a redovno je računao na dva igrača. Luka Malić (2000) i Sedad Subašić (2001) ostavili su najdublji trag, a naredna sezona će do kraja definisati i koji su dometi Subašića, odnosno može li se etablirati kao jedan od vodećih ofanzivaca lige. Omar Beća (2002) i Amar Drina (2002) također bi trebali dobiti mnogo više prostora za igru.

NK Široki Brijeg je imao na raspolaganju 14 igrača, a najviše su igrali Kristijan Medić (200o), Daniel Lukić (2001), Jakov Blagaić (2000) i Filip Brekalo (2002). Ipak, Blagaić naredne sezone neće igrati za Široki Brijeg, Brekalo je prešao u Zrinjski, a Medić više ne spada među mlade igrače. S obzirom na slabljenje ekipe, Lukić bi se trebao etablirati kao jedan od vodećih igrača Širokobriježana, a potencijal za to ima.

HŠK Posušje je koristio 10 igrača, a ubjedljivo najviše su pokazali Tino Blaž Lauš (2001) i Silvio Ilinković (2002). Ipak, nijedan više nisu članovi Posušja, a ostaje da se vidi ko će ih zamijeniti naredne sezone. Njih dvojica su očekivanja svakako ispunili.

FK Leotar je koristio 9 igrača, ali nije imao previše razvojnu strategiju. Dubok trag ostavili su David Čolić (2000) i Vladimir Arsić (2001), ali nijedan neće nositi dres Leotara naredne sezone.

FK Sloboda je koristio svega 6 igrača, a pohvaliti se može do kraja jedino Jasmin Osmić (2001). On bi naredne sezone trebao biti u potpunosti nosilac igre, s obzirom na to da će ekipa biti podmlađena.

FK Radnik je ispao iz lige, pa je malo nezahvalno posmatrati šta budućnost nosi za njegove igrače. 9 igrača je bijeljinski tim koristio u prošloj sezoni. Predrag Ristanović (2001) i Nenad Nikić (2001) pokazali su ubjedljivo najviše, a Ristanović je već postao član Novog Pazara, dok i Nikić neće imati problem da nađe snažniji klub s obzirom na stanje u kojem se Radnik nalazi.

FK Rudar Prijedor je u prošloj sezoni koristio 11 igrača. Jovan Vladimir Pavlović (2000), Joseph Amoah (2002), Clerismario (2001) i Rijad Sadiku (2000) svi su se prilično dokazali, ali nijedan neće nositi dres Rudara naredne sezone.

Budućnost

Naredne sezone, minutaža će mladim igračima biti dodatno povećana, obavezna, ona koju im garantuje Nogometni/Fudbalski savez BiH. Umjesto dosadašnjih 3003 minute koje su bile garantovane, naredne sezone svaki klub će mladima dati barem po 4455 minuta, jer pored toga što kroz cijelih 90 minuta jedan igrač mora biti na terenu, jedan će morati igrati do kraja prvog poluvremena.

Iz ranije navedenih podataka, jasno je da su svi klubovi u sezoni 2021/2022 ovu normu svakako ispunili, a naredna sezona im stvara obavezu da selekciju mladih igrača još bolje izvrše i minutažu još bolje raspodijele. Svi oni koji smatraju da je ovo pravilo besmisleno i da samo stvara problem klubovima možda kratkoročno i imaju pravo, ali dugoročno griješe.

Prije ili kasnije, treneri svih klubova će tražiti da im se daju na raspolaganje kvalitetniji mladi igrači, a to će onda postati pitanje najviših organa kluba. Generalno će najbolje proći oni klubovi koji shvate da im je najpametnija i najisplativija opcija podizanje uslova rada u omladinskim pogonima, kako bi dugoročno dobijali kvalitetnije igrače. Uslovi su ionako isti za sve klubove, pa bosanskohercegovački fudbal nikako ne može biti na gubitku. Zato su potencijalni benefiti ogromni i prava je šteta što se o ovome nije i ranije razmišljalo. No, bolje ikad nego nikad.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.