Footballska lekcija na Grbavici: Zašto je tri uvijek više od dva?

Fudbalsko prvenstvo u našoj zemlji stiglo je do prve ovosezonske značajnije pauze, koja će timovima omogućiti da se revitaliziraju i da spremniji dočekaju nastavak prvenstva i borbu za ostvarenje vlastitih ambicija.

foto: Ines Lučić, fkzeljeznicar.ba

Sedmo kolo Premijer lige BiH odigrano tokom vikenda uglavnom je ispratilo efikasnost šestog kola, pa je tako u njemu postignuto identičnih 17 golova kao i u onom prije njega, odnosno u prosjeku 2,83 gola po utakmici. Bila su to ujedno i dva najefikasnija kola od početka prvenstva.

Početi rezime pričom o bilo čemu osim gradskom derbiju Željezničara i Sarajeva bilo bi prilično nekorektno, a i naivno, jer ne trebamo se lagati, ta utakmica je u centru pažnje domaće javnosti čak i onda kad gradski rivali u nju ne ulaze sa prve dvije pozicije na tabeli, kao što je ovaj put bio slučaj.

Kvantitet je donio kvalitet

Nakon utakmice gradskih rivala u kojoj je postignuto sedam golova, a moglo ih je biti još, prvi utisak je da je gradski derbi konačno prodisao punim plućima, ako se za jednu utakmicu može iskoristiti takav izraz. Jer, gotovo se na prste jedne ruke mogu izbrojati utakmice gradskih rivala u posljednjih desetak godina koje su zavrijedile određenu pažnju. A po pravilu su gotovo sve odigrane u sezonama nakon skraćenja lige, čime je ona postala mnogo snažnija i manje predvidljiva.

Bojazan da bi povećanjem broja derbija na minimalno četiri, a kasnije tri po sezoni, kvalitet najveće utakmice našeg fudbala mogao biti dodatno smanjen pokazala se potpuno neopravdanom, a u korist tome govore i rezultati ostvareni od sezone 2016/2017, kada je derbi postepeno počeo vraćati svoj sjaj.

Sarajevo je u posljednjem derbiju u toj sezoni rezultatom 1:0 savladalo Željezničar i oduzelo mu titulu, da bi naredne sezone Željezničar uspio da se revanšira najvećem rivalu sa tri pobjede u prilično dramatičnim utakmicama.

Ipak, sezona 2018/2019 ponudila je u smislu igre vjerovatno najbolje derbije, u kojima je postignuto 10 golova u tri utakmice, minimalno tri na svakoj, da bi svoju dodatnu ekspanziju fudbal koji rivali igraju doživio u ovoj sezoni, kada je već prvi derbi ponudio sedam golova.

Može se ovakav način posmatranja nazvati skučenim, i vjerovatno se iz samog zbrajanja golova ne mogu izvući značajniji zaključci, no jedan se gotovo sam nameće – gradskim rivalima bod u derbiju i utakmica bez prilika kakve smo godinama gledali više ne predstavljaju apsolutno ništa, a fudbal je i u našoj zemlji napredovao do te mjere da najveći timovi pokušavaju uvijek ostvariti pobjedu u ovoj utakmici.

Faktor su svakako i treneri Amar Osim i Husref Musemić, koji osim što preferiraju napadački fudbal, jedini imaju dovoljno kredita da ”prežive” katastrofe u derbijima. Samo je Amar Osim mogao bez većih posljedica preživjeti deklasiranje od Sarajeva rezultatom 3:0 prošle sezone, i jedino će Husref Musemić tek tako moći preživjeti poraz od 5:2 od gradskog rivala doživljen u subotu. Naravno, obojica su taj kredit i zaslužili svojim ranijim uspjesima na klupi ovih klubova.

U finišu sezone 2016/2017, Sarajevo je pobjedom na derbiju pogotkom Amera Bekića sa bijele tačke Željezničaru “izbilo” titulu iz ruku. Nakon toga, derbiji se uglavnom ne igraju da bi se osvojio bod, nego da se ne bi izgubila dva

Osim nije filozofirao, ali Musemić jeste

A šta je donijela sama utakmica? Mnogo toga vrijedi analizirati, no krenimo redom. Željezničar ove sezone preferira igru u sistemima 4-2-3-1, 4-3-3 i 4-3-2-1 ovisno od potreba i ove se formacije i šabloni igre u toku samih utakmica često rotiraju. Treba istaći da je fudbal mnogo napredovao u odnosu na tradicionalno posmatranje gore navedenih formacija, iako su i one same počele da se primjenjuju u našem fudbalu prilično recentno.

No, sama ideja je jasna, formacija je uvijek bazirana na tri igrača u veznom redu, jedan napadač zauzima centralnu ulogu dok su krilni ofanzivci, koji su ovaj put bili Ermin Zec i Mladen Veselinović puno slobodniji u onome što će raditi i njihov zadatak nije da ekstremno mnogo operišu uz aut liniju, jer je takav fudbal prilično prevaziđen i osim što može njih dvojicu odsjeći od ostatka ekipe, protivniku će omogućiti da mnogo lakše drži centralnog napadača daleko od svog gola. Širinu ekipi, kao što je postao fudbalski standard, daju bekovi, koji ulaskom krilno postavljenih igrača u sredinu izlaze visoko i omogućuju dodatnu opciju za dodavanje ili eventualni centaršut.

Željezničar nije mnogo odstupao od sistema igre koji je kroz sezonu uglavnom gradio, dok je Husref Musemić, nakon utakmice je to lako reći, napravio istinski formacijski i taktički harakiri, te je svoju ekipu isporučio Željezničaru kao suviše lak plijen, što je domaći tim obilato iskoristio.

Jako je značajno napomenuti da ne postoji garancija da bi Sarajevo došlo do pozitivnog rezultata čak ni da je odigralo u sistemu koji mu je prirodniji, ali vjerovatno ne bi bilo u tolikoj mjeri inferiorno kao što je bilo u formaciji 4-4-2, za koju ne postoji logično objašnjenje.

Suočeno sa velikim brojem povrijeđenih igrača, Sarajevo je i prije utakmice sa Željezničarom eksperimentisalo sa formacijom 4-4-2, a pokušaj igranja u istoj bio je vidljiv u Širokom Brijegu, gdje je u drugom poluvremenu izlascima veznjaka Alena Mustafića i Andreja Đokanovića gol Vladana Kovačevića odjednom stavljen na streljanu, a samo je pukom srećom Sarajevo ostalo neporaženo. Nije to bilo dovoljno upozorenje šefu Bordo struke, pa je formaciju koja nije funkcionisala u posljednjih pola sata utakmice u Širokom Brijegu od prve minute poslao na teren u duelu sa Željezničarom.

Husref Musemić je na derbiju dobio bolnu lekciju, ali možda je takva i bila potrebna Sarajevu da bi odustalo od eksperimenata koji su realno neprovodivi u djelo

4-4-2

Bitno je istaći da vjerovanje o izumiranju formacije 4-4-2 i nije posve ispravno, no u današnjem fudbalu ona je ekstremno promijenjena u odnosu na klasičnu 4-4-2 formaciju koja je dominirala fudbalskom sviješću tokom dugog niza godina.

Jose Mourinho je preuzimanjem Chelseaja razbio stereotipe o ovom sistemu igre jednostavnim objašnjenjem.

”Čista 4-4-2 formacija jednostavno ne može opstati u fudbalu. Ako ja igram sa tri vezna igrača, Claude Makelele će uvijek biti između linija, imat će dovoljno vremena i prostora da razmišlja i radi šta hoće sa loptom. Ako se podigne jedan protivnički centralni veznjak da ga pokriva, to će ostaviti ogroman prostor za jednog od mojih veznih igrača. Ako protivnički krilni igrači uđu u sredinu da pomažu, moja krila će dobiti puno više prostora, a mogu napadati i sa bekovima. 4-4-2 protiv toga ne može napraviti ništa“, kazao je Mourinho prije nego je pokorio Premiership u dvije uzastopne sezone i natjerao klubove na ekstremne prilagodbe.

No, formacija je preživjela, ali u mnogo drugačijoj formi. Demonstrirao je to Manchester City Roberta Mancinija, a potom i Manuela Pellegrinija, baš kao i Atletico Madrid Diega Simeonea. I to su bile dvije različite izvedbe formacije 4-4-2, no sve ono što su one imale, Sarajevo nije imalo u derbiju.

Treba krenuti od pozicija u centralnom veznom redu. Sarajevo je praktično zaigralo sa dva playmakera Alenom Mustafićem i Nebojšom Gavrićem, a Gavrić u prvim mjesecima karijere na Koševu pokazuje da je jako specifičan igrač, trkački nedorastao igranju u Premijer ligi BiH, te da njegov način igre zahtijeva specifične uslove da bi bio uspješan. Mourinhova pretpostavka o brojčanoj nadmoći u odnosu 3-2 bila je perfektno vidljiva na derbiju, jer je jedan veznjak Željezničara uvijek bio slobodan i u kreaciji i u defanzivi, a činjenica da su sva trojica motorički bolji igrači od oba vezna fudbalera Sarajeva od početka je najavljivala katastrofu za goste, i pored činjenice da je Sarajevo povelo.

Haris Handžić je kod vodećeg pogotka za Sarajevo demonstrirao perfektno šta je bio njegov zadatak u ovoj utakmici. Kretao se jako dobro, primio je loptu daleko od gola protivnika, ubacio na desnu stranu gdje je bio Hebibović i Sarajevo je povelo. No, Hebibovićevo i igranje drugog krila Sarajeva Slobodana Milanovića visoko u ofanzivi kroz cijeli meč apostrofiralo je drugi problem za Sarajevo. Veznjaci nisu imali apsolutno nikakvu pomoć i konstantno su morali iznalaziti rješenja kroz improvizaciju.

Alen Mustafić, koji je nominalno bio playmaker, izgubio je loptu blizu svog gola u finišu prvog dijela, a Sulejman Krpić je kaznio njegovu grešku. No, do nje ne bi došlo da je Sarajevo bilo drugačije postavljeno i da je Mustafić imao mogućnost da odabere manje riskantnu opciju. O tome da se njegova greška ne bi smjela posmatrati izvan konteksta govori i činjenica da je drugo poluvrijeme u kojem Mustafić nije ni igrao okončano rezultatom 3:0 za domaće. Nakon prvih 45 minuta je rezultat bio 2:2.

Alen Mustafić gubi duel sa Zecom i Sarajevo nakon toga prima gol. No, jedino što je Mustafić mogao uraditi jeste da pokuša predriblati Zeca, jer je leđima okrenut ka protivničkoj polovini dobio loptu i sve su mu opcije za dodavanje bile zatvorene. Mogao je doduše izbiti loptu u aut, ali to playmakeri ne rade/Screenshot

Sloboda u defanzivi

Najveći broj fudbalera domaćina odigrao je vrhunsku utakmicu, a logično je da je najveći doprinos dao vezni red. Sva tri veznjaka domaćih postigla su gol, a gotovo perfektan je bio i Mladen Veselinović koji je upisao dvije asistencije, a ključnu ulogu odigrao je kod još jednog gola.

No, jako je bitan bio i doprinos Petra Boje koji je dobio ”slobodu” u defanzivi, ma koliko to čudno zvučalo. Sva tri vezna igrača Željezničara sposobna su mnogo kreirati u ofanzivi, ali za balans ekipe je bitno da se znaju zadaci svih igrača. Bojin je zadatak bio da defanzivno stvara višak svaki put kad bi Sarajevo krenulo u napad. Lopta do Handžića i Ahmetovića gotovo da nije ni dolazila, Gavrić i Mustafić, a potom i Velkoski, konstantno su se bez zaštite borili sa dvije protivničke linije, bez da iza veznog reda uopšte uspiju penetrirati, a Hebibović i Milanović konstantno su dovođeni u situacije da se moraju nositi sa viškom protivničkih igrača kada bi napadali ka golu Željezničara. Taj višak je najčešće bio Bojo.

Petar Bojo odigrao je fenomenalan meč u oba pravca u derbiju
foto: Ines Lučić, fkzeljeznicar.ba

Simbolika koju je Amar Osim dao ovom trijumfu ogledat će se kroz njegovu proslavu u finišu susreta, no možda je bolja osnova za istu činjenica da je desetak minuta prije kraja meča u igru uveo Semira Štilića, kada je meč bio riješen. Da li je planirao svakako ga koristiti ili ne, sada je teško reći. No, činjenica da je uveo igrača koji ranije nije nikako igrao dovoljno govori o tome koliko je njegov tim mogao opušteno privesti meč kraju.

Za sami kraj, vrijedi još istaći i činjenicu da je Željezničar dva puta pogađao mrežu Sarajeva nakon prekida, gdje Sarajevo na vrhu šesnaesterca nije adekvatno branilo igrače koji su čekali povratnu loptu, uvijek po dvojica. Golovima iz takvih situacija za 3:2 i 4:2 meč je praktično prelomljen. Koliko se Sarajevo zapravo neadekvatno spremilo najbolje pokazuje situacija iz 32. minute susreta kod jednog prekida za Bordo tim. Dva fudbalera Bordo tima izvodila su korner, a primjetivši to, defanzivci Željezničara su se pomjerili sa gol linije, te su tako ostavili gostujuće igrače u ofsajdu. Da li je rezultujući ofsajd bio plod pretjerane samouvjerenosti kod gostiju ili nedovoljnog razmišljanja, teško je reći, no jasno je da gosti u ovom meču nisu bili pravi.

Oba trenera nakon utakmice istakla su da sezona ide dalje i da je rano donositi bilo kakve zaključke, a to je zapravo najmudrije što su mogli reći. Jer prije samo pet mjeseci, imali su nakon istog duela na istom stadionu potpuno drugačije uloge. I tada je preživio Osim, kao što će ovaj put preživjeti Musemić.

Zrinjski se vratio iz ambisa

Možda je nepošteno ostale timove samo ovlaš spomenuti nakon ovog kola, ali njihove utakmice svakako su ostale u sjeni derbija. No, možda i njima situacija gdje im se uspjesi ne spominju previše odgovara, jer bez velikog pritiska mogu sakupljati vrijedne bodove. U takvoj je poziciji Tuzla City, koji u narednom kolu ide u Široki Brijeg, a pobjedom nad Slobodom u gradskom derbiju ovaj tim je preskočio Sarajevo na tabeli. Sama činjenica da Tuzlaci imaju već sedam bodova prednosti za jako neefikasnim Širokim stavlja ih u poziciju kandidata za plasman u Evropu, a i sam pogled na igrački kadar ne daje odgovor zašto bi se Tuzlake otpisivalo.

Borac je apsolutno prodisao pobjedom nad Čelikom, a sada je već izvjesno da banjalučki tim počinje igrati u skladu sa potencijalom koji ima na raspolaganju, te da bi pred njim mogla biti kvalitetna sezona. S druge strane, Zeničanima će trebati još mnogo vremena da riješe interne probleme sa kojim se suočavaju prije nego postanu konkurentni. Kadar je Čeliku najmanji problem.

Zrinjski se vratio na samo dva boda zaostatka za čelom tabele, a sreća je definitivno ispratila mostarski tim u pobjedi kod Mladosti i tako će ekipa Harija Vukasa biti ozbiljan konkurent za naslov prvaka, pa Sarajevo i Željezničar ne bi trebali svoj meč posmatrati kao bilo kakvu konačnu odluku o tome ko je najbolja ekipa u državi.

Mladost će se za opstanak boriti sa Veležom i Zvijezdom 09. Iako Velež zasad zauzima pretposljednje mjesto na tabeli, dojam je da mostarski tim ipak ima ulogu favorita u utrci da se spasi, s obzirom na to da Mladost već šest kola nije nikog pobijedila i da joj igre djeluju dosta nesigurno. No, činjenica da je Mladost i u takvom stanju napatila Zrinjski potvrđuje da u Premijer ligi BiH uvijek morati biti pravi kroz svih 90 minuta. Inače na semaforu piše 5:2 za protivnika.

Malo je onih koji su vjerovali da bi Vojo Ubiparip mogao nastaviti igrati u Tuzla Cityju na nivou na kojem je igrao prošle sezone. I bili su u pravu, ali samo zato što je srbijanski napadač dodatno podigao nivo svojih partija. Osim što je veliki profesionalac, Ubiparip je i sjajan napadač te je golovima u derbiju sa Slobodom Tuzlu pretvorio u kandidata za plasman u evropska takmičenja