Premijer liga BiH i njeni vatrogasci

Fudbaleri Mladosti u petak su slavili jednu od najvećih pobjeda u klupskoj historiji. Kao gost su savladali Željezničar na Grbavici rezultatom 1:0 za prvi trijumf u ovoj sezoni koja je za njih od samog početka proglašena nemogućom misijom, a trener Elvedin Beganović iskoristio je vjerovatno i blagu dozu potcjenjivanja od strane domaćina te je iznenadio Amara Osima i vratio se u Kakanj sa punim plijenom.

U petak je Beganović bio heroj Mladosti, a već u ponedjeljak je postao njen bivši trener, nakon što se klub odlučio angažovati srbijanskog trenera Nemanju Miljanovića. Ruku na srce, Beganović je još od prve minute svog angažmana znao da je privremeno rješenje, a svakako mu ovo nije bio prvi mandat u klubu, niti je prvi put vadio vruće kestenje iz vatre.

Beganović i gašenje požara

Još od prvog trenerskog mandata u karijeri, Elvedin Beganović je uvijek imao upravo zadatak da vadi kestenje iz vatre. Čelik je preuzeo nakon tri uvodna poraza u sezoni 2011/2012, prvo kao privremeno rješenje, ali je brzo postao dugoročnija opcija, nakon što je u pet kola osvojio deset bodova. Iz Čelika je otišao u momentu kad je klub bio supersiguran u sredini tabele, sa deset bodova prednosti u odnosu na zonu ispadanja. Nakon njegovog odlaska, Čelik je tek u 29. kolu osigurao opstanak.

Spašavao je Beganović naredne sezone i Travnik, a i njega je ostavio u boljoj poziciji nego je bio u momentu preuzimanja. Potom je uslijedio i neuspješan prvi mandat u Mladosti, zatim izuzetno solidna saradnja sa Borisom Pavićem i samostalno vođenje Čelika, te još nekoliko mandata u lokalnim klubovima.

Za kratko vrijeme Beganović je postao čovjek koji, bolje od bilo koga drugoga, ispravlja kurs klubova iz Zeničko-dobojskog kantona, ali i čovjek kojeg se poziva isključivo onda kada voda dođe do vrata. Beganović je i na početku prošle sezone uspješno vodio Mladost, koja je i tada proglašena totalnim autsajderom u borbi za opstanak, a kadrovski i jeste djelovala dosta slabo.

Ipak, ove sezone Mladost je u ligu ušla dodatno oslabljena, pokošena korona virusom i bez odrađenih priprema, a Beganovićev prethodnik Fahro Šolbić, i sam doveden kao privremeno rješenje koje se pokazalo previše kvalitetnim za određen period utakmica, podnio je ostavku nakon prvog kola i sramotnog poraza od 6:0 protiv Borca.

Ko bi preuzeo tim nakon takvog poraza i stavio svoju trenersku reputaciju u potpunosti na kocku osim Beganovića? Sastav koji bi, i bez da je prošao čitav korona-pakao kakav je prošao, bio među prvim favoritima za ispadanje, u naredne četiri utakmice osvojio je isto toliko bodova. Doživio je jako teške poraze od Slobode i Tuzla Cityja, ali ih je i više nego nadomjestio osvojenim bodom protiv Sarajeva i trijumfom protiv Željezničara u momentu kad je tim sa Grbavice bio u sjajnom rezultatskom naletu.

Beganović stoga odlazi podignutog čela, jer je još jedan privremeni zadatak odradio gotovo perfektno, a treneru Nemanji Miljanoviću je ostavio ekipu koja je u svakom smislu drastično bolja od one koju je sam preuzeo.

Vatrogasci i njihov značaj

Priča o trenerima-vatrogascima i vojnicima kluba stara je koliko i sam fudbal, a dojam je, mada nepotvrđen jer je teško takvo što empirijski dokazati, da samo rijetki od njih ikad dobiju šansu biti išta više od vatrogasaca. Doduše, sam stil menadžmenta i vođenja je jako značajan i neki ljudi se vrhunski snalaze u krizama, dok u normalnijim okolnostima, kada od samih odnosa unutar grupe postane značajnija suština onoga što se radi, ne pokazuju dobre rezultate.

Nema potrebe hvatati se u zamku određivanja ko spada u koju grupu, no Premijer liga BiH ima pozamašnu grupu svojih vatrogasaca i klupskih vojnika. Denis Ćorić je dva puta u vrlo nezgodnim situacijama “čupao“ Široki Brijeg, prije nego je odlučio otisnuti se i u Posušju započeti istinski samostalnu trenersku karijeru. Dženan Uščuplić je dva puta osvajao trofej sa Sarajevom nakon što bi dobijao priliku da završi sezonu, a kad bi započinjao novu sezonu sa klubom nije bio ni izbliza tako uspješan.

Mogli bi se slični argumenti povlačiti i za tri nauspješnija premijerligaška trenera Amara Osima, Husrefa Musemića i Blaža Sliškovića, no oni su ipak kvalitetno rukovodili i dugoročnijim projektima, pa ih je možda bolje ostaviti za neku drugu priču.

Svi smo mi u principu sposobni relativno lako kritikovati domaći fudbal, a pogotovo su na udaru treneri. Nerijetko ćemo ih nazvati neznalicama, ublehama i kojekakvim pogrdnim nazivima, iz prostog razloga što nikad ranije kao danas nismo bili u stanju vidjeti koliki je zapravo jaz između fudbala na najvišem nivou i onog koji gledamo u našoj zemlji.

Danas nije teško ako ste zagriženi ljubitelj fudbala pronaći perfektna objašnjenja principa pozicionog fudbala, Kloppovog gegenpressinga, Bielsinoj teorijskoj postavci o ukupno 26 formacija i zapravo svakom modelu fudbala koji se igra ili se ikad igrao.

No, previše često zaboravimo da naš fudbal ne možemo posmatrati isključivo kroz prizmu taktičko-tehničkog zaostatka za fudbalom najvišeg nivoa te stavljati kompletnu krivicu na leđa stručnog kadra, već da moramo prihvatiti da postoje i brojni drugi nedostaci finansijske i infrastrukturne prirode. Lijepo je maštati o evropskom fudbalu, svjetlima Lige prvaka i milionskim transferima, ali ne treba se nikad previše odlijepiti od realnosti koja je u bosanskohercegovačkom fudbalu najčešće sumorna i još dugo će biti takva.

Kada u sezonu uđete bez priprema jer se nije znalo da li će vlasnik željeti da finansira ekipu i ove sezone ili vam planove, kao što je bio slučaj kod Mladosti, poremeti pandemija koja se događa jednom u sto godina, morate se vratiti u realnost. Kada želite da igrate pozicioni fudbal, a vaši igrači ne znaju ni šta je međuprostor i to ne žele naučiti jer ne pamte kad su dobili posljednju platu, morate se vratiti u realnost. Kada želite graditi igru po zemlji i spremate se čitavu sedmicu za to, a na dan utakmice jedan pljusak od terena napravi totalnu kaljužu, opet se morate vratiti u realnost, ma koliko ona bolna bila.

Našem fudbalu treba pomoći i njemu su prijeko potrebne svježije, modernije ideje i principi koji se primjenjuju drugdje. Ipak, sve dok se ne bude moglo razmišljati dugoročno, a to neće biti moguće sve dok ne budemo imali barem desetak vrlo stabilnih klubova u finansijskom, infrastrukturnom i svakom drugom smislu, dešavat će nam se iste stvari koje nam se dešavaju i danas. Ljudi poput Elvedina Beganovića imat će još dugo vremena ključni značaj za domaći fudbal, makar i samo na kreće vremenske distance dobijali maksimum od već otpisanih ekipa.

Mladost ove sezone možda i ne opstane u Premijer ligi BiH, ali definitivno će moći da se pohvali da je pobijedila na Grbavici. A sudeći prema dosadašnjem toku sezone, to će ove godine moći da istaknu samo rijetki.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.