Acta, non verba

Mnogo govorimo o pozitivnim i negativnim aspektima našeg fudbala, ali na nivou cijele lige malo toga radimo da ih promijenimo. 15. kolo je bilo frapantan pokazatelj toga

U mnoštvu starorimskih poslovica koje su obilježile dobar dio modernije ljudske historije, jedna se posebno izdvaja svojom jednostavnošću i konciznošću.

Nije poznato ko je prvi izgovorio rečenicu Acta, non verba. Da li je to bio roditelj razočaran postupcima svog djeteta, supružnik razočaran svojim partnerom, ili možda, kao što je to bio slučaj sa većinom do danas upamćenih rimskih poslovica, neko na najvišem nivou vlasti.

Manje je to značajno od činjenice da i danas možemo naći primjenu za nju, jer ljudi jednostavno puno više obećavaju nego su spremni ispuniti. A isti takvi ljudi, logično, vode i fudbal.

Vojnik kluba

Hari Vukas od jučer zvanično nije trener Zrinjskog, mada je to efektivno prestao biti u subotu, onog momenta kad je sudija Admir Musić u Ugljeviku označio kraj utakmice 15. kola Premijer lige BiH, u kojoj je Zvijezda Zrinjski savladala sa 2:0.

Gdje je tačno krenulo loše po Vukasa, teško je reći. Nakon fenomenalnog evropskog nastupa, njegov tim je naprosto pucao po šavovima na svakom ozbiljnijem premijerligaškom gostovanju, a ako je i bilo nade da se Zrinjski može vratiti u sezonu, ona je ugašena porazom od Širokog Brijega na svom terenu rezultatom 3:1.

Počele su nakon toga priče o bojkotu u svlačionici Zrinjskog, ponavljali su ih indirektno i Vukas i njegovi pomoćnici u izjavama za medije, a htio neko vjerovati u bojkot ili ne, trener koji se na takav način okrene protiv svoje svlačionice mora postati bivši.

Vukas je gotovo konstantno prijetio svojoj svlačionici u posljednjih mjesec ili dva, no nije prijetnje pretvarao u djelo. Isprazno su djelovale njegove riječi, kada se svejedno oslanjao na iste igrače, za koje je vjerovao da su mu zabili nož u leđa.

Tako nezdravi odnosi ne mogu dugo potrajati, a smjenom Vukasa i barem privremenim dovođenjem Nenada Gagre na njegovo radno mjesto, uprava Zrinjskog je poslala dvojaku poruku.

Gagro je, kako i sam voli reći, vojnik kluba. A Zrinjskom trenutno treba čovjek koji razumije šta taj klub predstavlja. RIjetki su treneri koji Zrinjski više vole od Gagre, i ako dio toga uspije prenijeti na svoje igrače, bojkot koji se spominje bit će isključivo problem s kojim se nije znao nositi Hari Vukas.

S druge strane, Gagro je sa juniorima Zrinjskog osvojio dva naslova prvaka BiH, dugo je bio u klubu i definitivno razumije kakve potencijale mostarski klub posjeduje u svom omladinskom pogonu. Potencijale koje Vukas nije koristio. Samo je Tuzla City dao manje minuta mladim igračima u Premijer ligi BiH, nego je to ove sezone učinio Zrinjski. A pričamo o aktuelnom prvaku BiH u juniorskoj kategoriji. Gabrijel Čoko i Kristijan Stanić, koji doduše još imaju pravo nastupa za juniore, konstantno se vrte u pričama kao potencijalne velike zvijezde Zrinjskog, ali oni ne igraju. Imaju 163 odnosno 158 minuta u ukupno 23 utakmice koliko ih je Zrinjski odigrao ove sezone. Iz kojeg god se ugla pogleda ta minutaža, ona je previše mala. I Gagro će, dobije li dovoljno vremena da pravi promjene na način na koji bude želio, sigurno određene stvari promijeniti.

Hari Vukas odlazi iz Mostara nakon 23 utakmice na klupi Zrinjskog. Ne može se reći da je loš trener, ali ne može se reći ni da je učio iz svojih grešaka

Iz riječi u djela

Primjer drugačijeg razmišljanja prisutan je na Koševu. Mersudin Ahmetović je odigrao još jedan fenomenalan meč i hattrickom je potopio Široki Brijeg, no njegove su nam sposobnosti generalno bile poznate. Ono što je bilo još uvijek obavijeno velom tajne jeste stvarni potencijal mladog veznjaka Sarajeva Andreja Đokanovića, koji je protiv Širokog Brijega počeo još jedan meč u prvom sastavu Bordo tima. 

Bila mu je to 19. utakmica za prvi tim Sarajeva ove sezone, čime pripada u sam vrh igrača sa najvećim brojem odigranih utakmica i najvećom minutažom, iako će tek u martu naredne godine napuniti 19 godina. I mladi Đokanović je impresionirao, pokazao je da predstavlja još jedan sjajan produkt akademije Bordo tima i da ona nastavlja proizvoditi vrhunske talente.

No, ne radi se samo o talentu Andreja Đokanovića. Akademija FK Sarajevo formirana je još početkom 2014. godine i već su i prve njene generacije etablirale određen broj jako talentovanih momaka, no uslovi u prvom timu nikako nisu bili prilagođeni promociji mladih igrača. Rifet Kapić je pobjegao glavom bez obzira tokom ljeta 2014. godine, taman kad se trebao priključiti prvom timu. Nešto kasnije, četiri najtalentovanija juniora iz generacije 1999/2000 Nedim Hadžić, Demirel Veladžić, Rijad Sadiku i Imad Rondić također su otišli iz Sarajeva, a samo je Hadžić dobijao kakvu takvu minutažu u Premijer ligi BiH.

No, Sarajevo je od početka sezone 2018/2019 promijenilo svoju strategiju, svjesno ili pritisnuto povredama. Prošle sezone na Koševu su definitivno etablirani Vladan Kovačević, Nihad Mujakić te Selmir Pidro, koji je u međuvremenu doživio tešku povredu. Ove sezone praktično standardan igrač je postao Andrej Đokanović, a šansu još uvijek dobijaju Alen Mustafić i Halid Šabanović.

Naravno da neće svaki igrač uspjeti poput Andreja Đokanovića, ima Sarajevo podugu listu onih koji nisu dobili šansu, poput Đanija Salčina, kapitena prošlosezonskih juniora, koji je godinu stariji od Đokanovića, a koji je igrao samo u Kupu BiH. No, jednom kad se opredijelite za igrača, a Sarajevo se jeste opredijelilo za Đokanovića, onda mu morate dati dovoljno šanse da zaista nešto napravi.

20. maja 2018. godine, Kristijan Stanić je u posljednjem kolu sezone u kojoj se Zrinjski okrunio naslovom prvaka debitovao za seniore. Skoro cijele tri polusezone kasnije, on ima ukupno 538 minuta i 14 nastupa u seniorskom fudbalu. Poređenja radi, Andrej Đokanović samo ove sezone ima 1201 minutu u 19 nastupa. U tome se najbolje ogleda razlika između riječi i djela.

Kristijan Stanić je najveći potencijal omladinske škole Zrinjskog skupa sa Gabrijelom Čokom. No, minutaža im je mizerna u odnosu na talenat koji posjeduju

Deja-vu nedjelja

Možda bi se i detaljnije mogle analizirati subotnje premijerligaške utakmice, da greškom nije nakon nje osvanula nedjelja iz najcrnjeg perioda Premijer lige BiH, onda kad su se utakmice igrale samo da bi domaćin upisao tri boda.

Željezničar je trebao ugostiti Čelik, ali zenički klub nije isplatio dugovanja prema svojim bivšim članovima za koja postoje pravosnažne presude, pa utakmica na kraju nije odigrana. Naravno, za zelenim stolom će bodove dobiti Željezničar, a Čeliku prijeti izbacivanje iz lige ponovi li se sličan incident u nastavku sezone. Čak i da ne dođe do izbacivanja, pozicija mu je svejedno jako uzdrmana iz razloga što bi mogao dobiti značajnu bodovnu kaznu.

Robijaši su se spontano okupili pred stadionom nakon okončanja utakmice, a bilo je pomalo tužno gledati sekretara Ismara Huskića kako pokušava navijačima objasniti situaciju u kojoj se klub našao. Naravno, adekvatne riječi nije imao, niti je njegovo bilo da rješava probleme koje je na sebe uzeo Aydin Olgun, turski kvaziinvestitor koji je nastavio da Čeliku priređuje velike sramote.

Da stvar bude gora, najveći dio duga je upravo nastao u Olgunovom periodu vođenja kluba, što dovoljno pokazuje o kakvom se biznismenu radi. Transparentnost je jedna od najznačajnijih karakteristika uspješnih i dugoročnih poslovnih projekata, a ne postoji netransparentniji fudbalski klub u našoj zemlji od Čelika. Postoje špekulacije o tome da je ovo tek početak priče i da će Čeliku uskoro početi da pristižu dodatne tužbe, jer navodno Olgun plaća samo fudbalere koji igraju i doprinose timu, dok oni koji ne igraju prema njegovom mišljenju ne zaslužuju njegov novac, iako imaju uredno potpisane ugovore. Takav bezobrazluk fudbal u ovoj zemlji teško da je ikad ranije doživio.

Prije dvije sedmice, kadeti i pioniri Čelika nisu otputovali u goste Zvijezdi 09 jer po njih nije došao autobus. Nagađamo, a vjerovatno smo blizu istine, nije došao jer se autoprevozniku duguje previše novca. Olgun je obećavao akademiju, a ne obezbjeđuje novac ni za postojeći sistem funkcionisanja. I nije stvar u tome da nema novca, nego se ponaša toliko bahato da takve stvari smatra nebitnim. Što puno više govori o njemu nego onima oko sebe koje svojim ponašanjem ponižava.

Šlag na tortu ionako tužne nedjelje stavio je sudija Aleksandar Njegomirović, koji je tendencioznim suđenjem u susretu između Borca i Radnika direktno “pogurao” domaćina prema pobjedi. Za svaku odluku koju je donio Njegomiroviću bi se moglo progledati kroz prste ako bi se posmatrala izvan konteksta cijele utakmice, ali kad se pogleda kontinuitet i tendencija suđenja, te penal nad Stojanom Vranješom kojim je meč efektivno riješen, Njegomirović je sebi možda i završio karijeru. Zapravo, ako ima dobrih namjera u domaćem fudbalu, još dugo se ovaj sudija ne bi trebao vratiti u Premijer ligu BiH. Pojedini mediji iz Republike Srpske, koji su Njegomirovića pratili od rane faze njegove karijere u nižim ligama, dugo su upozoravali na Njegomirovića, no niko se nije počešao, bez obzira na to što u savezu tvrde da već dugo rade na poboljšanju nivoa suđenja.

Onima koji to zaista rade, a koji se ne vode nekim nefudbalskim interesima, Njegomirović ono u Banja Luci ne bi napravio. No, ovakve nam se stvari dešavaju jer sve u državi, pa i fudbal, gradimo isključivo riječima, a ne djelima.

Aleksandar Njegomirović je katastrofalno sudio u Banja Luci i svaku veću odluku donio je u korist Borca