Benjamin Tatar, Raumdeuter Premijer lige BiH

Fudbaleri Sarajeva rezultatom 3:0 su savladali Slobodu u sinoćnjem duelu trećeg kola Premijer lige BiH i tako su barem privremeno došli na vrh ligaške tabele.

Nije nekih pet hiljada navijača koji su se skupili na Koševu moglo uživati u previše dobroj partiji Sarajeva, no nije to ni nužno loše, jer da je Sarajevo u sinoćnjem krnjem sastavu u potpunosti razbilo Slobodu, onda bi bilo evidentno da Premijer liga BiH zaista ima ozbiljne probleme.

Bez kontrole na sredini terena

Bordo tim je imao ozbiljan problem da nametne kontrolu na sredini terena, a praktično je imao samo dva veznjaka, Nebojšu Gavrića i Andreja Đokanovića. Bilo je jasno od početka sinoćnje utakmice da Husref Musemić nužno neće ni insistirati na tome da njegov tim preuzme posjed lopte, jer je u ofanzivi imao Slobodana Milanovića, Benjamina Tatara, Harisa Handžića te Gedeona Guzinu, koji sinoć nije imao jasno definisanu ulogu na terenu i pokušavao je igrati i kao napadač i veznjak, a povremeno i kao krilo.

Sarajevo je vrlo rano došlo do vodstva golom Harisa Handžića nakon ubačaja Bojana Letića, ali uskoro su krenuli problemi za Bordo tim. Praktično, domaćin je imao dva vezna igrača, te je od početka u kontekstu brojnosti na sredini bio u podređenom položaju. Omar Pršeš je iz dubine kontrolisao utakmicu, no to ne bi bilo nužno moguće da je Sarajevo bilo u stanju Slobodi parirati trkački na sredini terena.

Tuzlaci su igrali hrabro, često su izlazili visoko sa većim brojem igrača, a takva je recimo bila situacija iz 25. minute, kada je udarac Samira Bekrića zaustavio Vladan Kovačević. Omar Pršeš je pokrenuo napad svog tima, koji je izašao sa pet igrača visoko naprijed. Pršeš je loptom “gađao” Amara Beganovića, koji je u veoma nezgodnu situaciju doveo lijevog beka Sarajeva Bojana Letića. Naime, Letić je morao istovremeno markirati i Beganovića i Livančića i nije mogao sa sigurnošću znati gdje će lopta krenuti.

Darko Lazić, koji je markirao Samira Bekrića, primjećuje da Letić ima probleme i povlači se ka svom golu, no za to vrijeme Beganović je već odložio loptu do Bekrića i krenuo prema kaznenom prostoru. Fudbaler Slobode sada ima tri opcije za dodavanje, kao što možete vidjeti u prilogu. Mujagić i Beganović su ušli u kazneni prostor Sarajeva, a na desnoj strani je otvoren prostor za Tonija Livančića, koji je u punom naletu i koji, u slučaju da pošalje adekvatnu loptu u kazneni prostor Sarajeva, može Bordo timu napraviti velike probleme. Bekrić je odabrao četvrto rješenje, ono najlošije, da šutira. Ipak, vrijedi istaći da je Sloboda u nekoliko navrata ulazila u ovakve pozicije pred golom Sarajeva i da ovakva situacija nije bila plod isključive slučajnosti.

Ono što smo kroz ovaj kratak primjer prikazali Slobodi je omogućilo korištenje, uslovno rečeno, lažne devetke, odnosno nepostojanje centralnog napadača kao jasno definisane tačke za napade tuzlanskog tima. Izlaskom povrijeđenog Amera Bekića u 12. minuti, Sloboda je meč nastavila bez napadača, a po potrebi su se u vrhu napada smjenjivali Samir Bekrić i Saša Maksimović. Takve stvari često gledamo i u ligama snažnijim o Premijer lige BiH, a odbrane često za takav fudbal nemaju odgovora.

Fudbal je igra prostora, i sva poenta fudbala svodi se na to se pronađe zona iz koje se protivnički gol može ugroziti, a koju protivnik ne brani adekvatno, ili ako ne postoji takva zona, onda pronaći način da se ona stvori.

Osnovnom i evolucijom fudbala već pomalo zaostalom logikom, napadač će se uglavnom kretati u dijapazonu od tridesetak metara udaljenosti od protivničkog gola i njegova kretanja uglavnom će biti direktna prema golu, te će jedan od defanzivaca uvijek moći da ga markira.

No, takva pravila vrijede za tradicionalne napadače. Šta se dešava kad najistureniji ofanzivac ima tehničke sposobnosti da ravnopravno učestvuje u kreiranju igre i kad se povlači prema sredini terena u puno većoj mjeri? Odluče li defanzivci da ga prate, stvara se apsolutni nesklad i otvara se mnogo prostora za ulazak igrača iz drugog plana u zonu iz koje mogu ozbiljno zaprijetiti. Odluče li defanzivci da ga ne prate, onda stavljaju svoj gol pod puno veći pritisak, jer njihov protivnik ostvaruje nadmoć na sredini terena.

Promjena koja je prelomila utakmicu

Sarajevo je demonstriralo kako drugačiji profil napadača može potpuno okrenuti utakmicu u jako kratkom roku. Treba prije kompletnog objašnjenja objasniti kontekst utakmice i taktičke promjene koja je istu prelomila. 75. je minuta, a domaći tim ima vodstvo i Sloboda nakon još jedne promašene dobre šanse traži posljednje atome snage koji bi joj omogućili da se proba vratiti u meč.

S druge strane, Husref Musemić vrši posljednju izmjenu. Haris Handžić je postigao pogodak, ali generalno nije odigrao previše dominantan meč, što bi možda bilo očekivano protiv ne baš previše visokih i snažnih defanzivaca Slobode Perice Ivetića i Adnana Salihovića.

Umjesto njega na teren ulazi bočni igrač Halid Šabanović, desni bek Anel Hebibović pomjera se na krilnu poziciju, a Benjamin Tatar, koji je u stanju igrati na sve četiri ofanzivne pozicije, preuzima barem nominalno ulogu centralnog napadača.

Petnaest minuta kasnije, on je dvostruki asistent, a Anel Hebibović nosi epitet igrača utakmice sa dva pogotka. Pritom je Tatar još nekoliko puta pobjegao odbrani Slobode, ali nije uspio realizovati šanse, ili ga saigrači nisu do kraja ispratili. Da jesu, bio bi on igrač utakmice.

Raumdeuter Premijer lige BiH

Zbog čega je Tatar poseban? Otkad je stigao u Sarajevo, ovaj ofanzivac ima ukupno 42 nastupa u kojima je postigao 15 golova i namjestio još njih 12. Ukupno je na terenu proveo 2913 minuta, a u prosjeku je na svakih 108 minuta bilježio gol ili asistenciju. Na tako veliku minutažu, takav prosjek je gotovo nerealan za domaće uslove.

Pogledajmo međutim još širi kontekst ovih podataka. Protiv FK Željezničar, Tatar je zabilježio dva gola u tri nastupa. Protiv Širokog Brijega je zabilježio dva gola u pet utakmica, a protiv Zrinjskog dva gola i dvije asistencije u pet odigranih utakmica. To su najjače utakmice koje Sarajevo igra u domaćim takmičenjima, a Tatar je baš u njima bilježio ključnu ulogu. To je u stanju napraviti jer je profil igrača kakvog je nemoguće “čuvati”, barem u domaćim takmičenjima.

Svjesno je ranije nazvan ofanzivcem Sarajeva, jer on nije poziciono ograničen igrač pa ga se ne može posmatrati isključivo kao napadača ili krilnog igrača. U prilog tome govori i raspored pozicija na kojima je do danas igrao u dresu Sarajeva. Možda bi ga najadekvatnije bilo uporediti sa čovjekom koji je osmislio poziciju Raumdeutera u modernom fudbalu, Thomasom Mullerom, naravno poštujući kontekst u kojem obojica igraju.

Baš kao ni Thomas Muller, ni Tatar ne posjeduje nijedan segment igre u kojem je istinski natprosječan. Nije najsnažniji niti najbrži igrač lige, a svakako nije ni najbolji dribler lige. No, on je perfektan čitač odnosno tumač prostora, ili, kako se Thomas Muller i sam proglasio, Raumdeuter.

Osim što je fudbal igra pronalaska prostora, on je i igra ponavljanja, a ponavljanje je naročito značajno u defanzivnom segmentu igre. Defanzivci će drastično bolje reagovati na situacije u kojima se konstantno nalaze i iste će rješavati gotovo instinktivno. Zato će im apsolutno nepredvidivi Tatar praviti ogromne probleme, jer je u stanju uraditi ovo.

Uživajte.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.