Ko je pucao u Čelik?

Nije niko, bar koliko je javnosti poznato, snajperskom puškom nišanio i ciljao po stadionu Bilino polje, ali ova fotomontaža nepoznatog autora perfektno oslikava stanje u kojem se Nogometni klub Čelik nalazi već godinama.  U Čelik je neko zaista pucao, samo na puno podmukliji način nego bi to bio slučaj da se pojavio na stadionu sa snajperom u rukama.

Dugogodišnji komentator sportskih dešavanja u našoj zemlji Igor Kristić našao se u pomalo nezgodnoj situaciji uoči sinoćnje utakmice između Čelika i Veleža odigrane u Zenici u okviru 14. kola Premijer lige BiH.

Prije nego je meč počeo, Kristić je vodio privatni telefonski razgovor, zaboravljajući da provjeri je li njegov mikrofon uključen, pa je javnost od njega čula da trener Čelika Slaviša Božičić ima ogromne probleme da motiviše svoje igrače, koji su mjesecima bez plata, te da to njegov posao posao čini nerealno teškim.

U jednominutnom razgovoru spomenuto je i ime tuzlanske Slobode koja se susreće sa vjerovatno još većom krizom nego Čelik, a većina domaćih medija je prenijela ovu vijest kao veliku senzaciju, iako u njoj nema ništa novo ni senzacionalno. Generalno se opet ne bavimo suštinom, nego pitanjem je li postupak Kristića bio slučajan ili ne, odnosno jesu li ga na to nagovorili igrači i stručni štab, ili je slučajno snimio dio koji (ni)je trebala čuti javnost.

A osim što se komentator koji je godinama bez takvih i sličnih ekscesa u takve stvari nikad ne bi svjesno petljao, pa se da ocijeniti da je napravio nenamjernu grešku, puno se više pažnje treba pokloniti suštini njegovih riječi. A suština je sljedeća. Čelik već godinama na jedvite jade osigurava licencu za takmičenje u Premijer ligi BiH, obično na sjednicama Drugostepene komisije za licenciranje. Logično je da se to desi jednom, pa i dva puta, ali kada je to konstantan proces, onda se postavlja pitanje o sposobnosti upravljačkih struktura.

Vječiti dužnik

Čelik duguje novac. Duguje ga već decenijama, bio je dužnik i 2005. godine, i prije toga, i poslije toga, bio je dužnik i 2013. godine kada je na terenu izborio Evropu, a nije mogao u istoj nastupiti, a dužnik je i na pragu 2020. godine, pa će kroz nekoliko godina igrači koji danas nose dres Čelika puniti naslovnice domaćih medija, a Čeliku će se prijetiti da neće moći igrati utakmice, ako do određenog datuma ne isplati dugovanja prema njima. To je model poslovanja usvojen u posljeratnoj klupskoj historiji, koji se uz mala odstupanja gotovo bez greške provodi sve do današnjeg dana. A cijenu na koncu plaća isključivo klub.

Situacija je danas u Čeliku kudikamo bolja nego je bila kada je legendarni trener Zeničana Kemo Hafizović doslovno na ulici skupljao ekipu i sve nade polagao u Germaina Kouadia, no u Čeliku se tada nije znalo, ni u doslovnom, ni u prenesenom značenju, ni ko pije, ni ko plaća.

Igrači praktično nisu ni igrali za plate, ali su se u pozadini obavljale jako značajne radnje za klub. Epilog svega? Na kraju sezone, Čelikom je počeo upravljati kontroverzni turski biznismen Aydin Olgun, a sve to pod pokroviteljstvom gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića, koji se obavezao da će preuzeti plaćanje rate reprograma ka poreskoj upravi na teret gradskog budžeta.

Aydin je obećavao stabilizaciju, akademiju, u konačnici evropski Čelik, ali stvari su od početka bile nasađene na apsolutno krive osnove. Ne možete govoriti o stabilizaciji kluba, ako ste do te mjere netransparentni da ni sami ne znate kome i koliko novca zaista dugujete. Ne možete govoriti o stabilizaciji kluba, a ne postaviti određeni minimum poslovanja koji se nikad ne bi smio prekršiti. Čelik se sa tobožnjim investitorom nikad nije smio dovesti u situaciju da ga igrači koji su dovedeni baš u eri tog investitora tuže i dobijaju na sudu.

Omladinski pogon koji je stvorio desetine igrača premijerligaškog kalibra samo u posljednjih desetak godina doveden je u užasno stanje i na nivou države postoji barem osam ili devet klubova koji u kontinuitetu iz omladinskog pogona crpe bolje igrače, što pokazuju i sami rezultati. Priča o akademiji pokazala se bezočnom laži.

Nezdrav klub

Ne postoji apsolutno nikakva vizija razvoja Čelika, ne postoji nikakva želja da se implementira dugoročna strategija, ne postoji nikakva obaveza prema gradu da se ispoštuju određene norme poslovanja u Čeliku, ne postoji poštenje da se igračima isplati ono što im se duguje, a ne treba zaboraviti ni fijasko sa dovođenjem i tjeranjem igrača nakon samo dva ili tri treninga.

Čelikovim navijačima je obećan zdrav klub, a klub može biti zdrav i u drugoj ligi, a isto tako nezdrav na vrhu lige. Čelik nije ni u vrhu lige ni u drugoj ligi, ali je nezdrav klub, nema ništa pozitivno što bi sugerisalo da će stanje uskoro postati bolje ili da će ikad postati bolje.

Olgun će se povući iz Čelika prije ili kasnije, a iza njega će sigurno ostati meteorski krateri u finansijama kluba. Jer on tako voli i tako je naučio. Oni koji su ga trebali kontrolisati, to nisu napravili. O ugledu kluba narušenom poetično primitivnim izjavama poput one da se Frane Jelića stidi majka koja ga je mlijekom othranila možda je bolje ne govoriti. Velikom klubu poput Čelika takve stvari definitivno ne priliče, ali ne zna to Olgun, niti ima toliko etičkih principa da se suzdrži od takvog oblika komentarisanja, kada ne isplaćuje plate svojim igračima. Možda bi se trebao zapitati šta oni zaista misle o njemu?

Neće se Čelik nikad ugasiti, iako bi to Olgunu možda odgovaralo. Možda bi i Fuadu Kasumoviću odgovaralo, ali svjestan je da bi to bio kraj njegove političke karijere. Čelik ne smiju ugasiti, a pomoći mu da ozdravi ne znaju.

Klub je sada poput tijela u vegetativnom stanju, izrešetanog mecima onih koji su pucali u Čelik, i opstaje samo zahvaljujući aparatima za održavanje života. No, niko nema hrabrosti da aparate isključi iz struje. Čeka se ili da se ugasi sam i da ga se uz pokoju suzu prekrije plahtom, ili da se nekim čudom pronađe neki novi lijek, koji će ga podići iz mrtvih. A šta će se prije desiti, niko ne može sa sigurnošću znati.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.