Povratak otpisanih

Feđa Dudić je potpuno transformisao Velež, a pritom je otkrio i najveći problem koji ove sezone ima ekipa Amara Osima

foto: R.D./klix.ba

Dok je s osmijehom primao čestitke nakon još jednog velikog trijumfa svog tima, trener Veleža Feđa Dudić odlučio je da ne preuzima zasluge za najveću ovosezonsku pobjedu svoje ekipe, nego je priznao ono što je svako mogao vidjeti – Velež je možda i prvi put od početka sezone na svojoj strani imao sreću i dobio je utakmicu koju po većini parametara vjerovatno nije trebao dobiti. I to je ostvario trijumf komfornom razlikom, a mogao je slaviti i još uvjerljivije, da se njegovi fudbaleri u finišu nisu u više navrata spetljali poslije kvalitetnih kontranapada.

Iako živimo u vremenu kad se apsolutno sve nastoji kvantificirati, pa tako i gotovo svi segmenti fudbala koji su naoko nemjerljivi, naš omiljeni sport ipak je u stanju zadržati određenu mističnu dimenziju, i baš ga to čini najvažnijom sporednom stvari na svijetu.

Feđa Dudić doslovno iz dana u dan potvrđuje da je kvalitetan trener u svim segmentima svog posla, ali sve i da je sam pisao scenario koji će ga dočekati u Veležu, ne bi ispisao sve ono što je napravio u 16 kola koliko je proveo na klupi mostarskog kluba. Vjerovatno bi se negdje zaustavio i prekorio sebe što se u tolikoj mjeri prepustio mašti.

Onog dana kad je preuzimao Velež, svlačionica je doslovno bila pokidana, a navijači, baš kao što to svugdje biva, takmičili su se među sobom koji će prije prokazati nekog od igrača da je baš on taj koji je rušio Dudićevog prethodnika Ibru Rahimića. I nije nigdje postojala nekakva javna lista za odstrel, jer oni koji u svojoj glavi sklapaju priče o bojkotima ne žele ih previše javno iznositi, iz prostog razloga što su svjesni da ih ničim osim vlastitom, često pogrešnom intuicijom, ne mogu potkrijepiti. No, između redova je bilo puno toga za pročitati, a među onima koji su “smijenili” Rahimića konstantno su ponavljana tri imena – Adnan Bobić, Denis Zvonić i Edo Vehabović.

Činjenica da su se njih trojica postepeno od ne baš omiljenih likova uspjeli transformisati u vođe Veleža dovoljno govori o tome koliko je fudbal mističan i nepredvidiv. I još više govori o tome koliko je blesavo naprečac zaključivati.

Vladimir Gudelj, čovjek koji je davne 1988. godine donio Veležu posljednji trijumf na Grbavici prije onog subotnjeg

Nije se noćna mora sama od sebe pretvorila u bajku, jer se takve stvari u fudbalu ne dešavaju slučajno. Prije utakmice na Grbavici, Feđa Dudić je istakao da još uvijek postoji manja grupa navijača koja ga ne prihvata, bez obzira što je apsolutno transformisao Velež. Ta se grupa postepeno smanjivala kako su rezultati Veleža napredovali, no nije joj bilo mudro proturječiti u onom momentu kad je Dudić došao u klub.

Da je Dudić bio populista, kakav je recimo trener Hajduka Damir Burić, mogao je trojku vrlo jednostavno prekrižiti i tako pokupiti simpatije navijača, jer nema boljeg načina za umirivanje uvrijeđenog navijačkog ega od direktnog isporučivanja žrtve navijačima. No, od toga niko ne bi imao korist, i Dudić je to znao.

Koliko je bio u pravu, najbolje govori činjenica da mu je Vehabović direktno donio dvije pobjede, da je Zvonić prelomio mostarski derbi i potom odigrao nekoliko vrhunskih partija u zadnjoj liniji, a na Bobića nakon predstave na Grbavici apsolutno ne treba trošiti riječi. A sve ih je polako spremio i uvrstio u tim, dajući i njima i navijačima dovoljno vremena da razmisle u čemu su griješili. Upravo je Dudićevo postepeno vraćanje Veleža u život pokazatelj koliko je za klub dobro kada je trener kohezivni faktor, te da se autoritet i hijerarhija grade na drugačiji način nego je ranije bio slučaj.

Naravno, ovo je priča samo o jednoj strani Dudićevog trenerskog profila, onoj motivacijsko-emocionalnoj. Njegov posao svakako obuhvata i taktičko-tehničku dimenziju, u kojoj je također vrlo specifičan profil, jer je u nekoliko utakmica u kojima je osvojio bodove u gostima pokazao da mu nije strano braniti se, ali mu je i pored toga glavno oružje napadački fudbal visokog tempa. Pred njim je bez dileme svijetla budućnost.

Jesenji (vice)prvak

Željezničar nije uspio privesti polusezonu kraju kako je želio i trebao. Pobjedom nad Sarajevom u gradskom derbiju, ekipa sa Grbavice je došla na korak od osvajanja naslova, a nakon remija Zvijezde 09 i Sarajeva, Željezničaru je protiv Veleža trebao samo bod za prvo mjesto. Ono suštinski ne nosi nikakvo značenje, osim što je na pauzu psihološki ljepše otići prvi, no na kraju Željezničar nije uspio.

Generalno gledano, ekipa Amara Osima je igrala najbolji fudbal tokom jeseni, iako nije imala najbolji kadar u ligi, o čemu smo pisali u više navrata. Iako trener Željezničara to nikad neće priznati, jasno je da njegov tim u postojećem kadru igra na maksimumu svojih mogućnosti. Željezničar je ubjedljivo najefikasnija ekipa lige sa 39 postignutih golova, a razliku u odnosu na Sarajevo, koje je postiglo 28 golova, učinio je Semir Štilić, koji je u samo 640 minuta igre zabilježio sedam golova i šest asistencija.

Zato je Željezničar primio 21 gol, više od Sarajeva, Borca, Zrinjskog i Radnika, jednako kao Široki Brijeg i samo gol manje od Tuzla Cityja i Veleža. I to je ono što Željezničaru pravi ogroman problem.

Naravno, ofanzivni fudbal koji igra tim sa Grbavice ostavlja protivnicima više prostora, a Osim nema luksuz da svoju ekipu može postavljati defanzivnije. Barem taj luksuz nema na Grbavici, sa koje su u dosad odigranih devet utakmica bod(ove) odnijeli Borac, Sloboda, Široki Brijeg i Velež.

Ekipa Željezničara morat će se pojačati tokom zime, ako želi nastaviti borbu za naslov. Naravno, i u postojećem kadru Željezničar bi mogao biti blizu vrha i praktično je zaslužio više iz jesenjeg dijela sezone, ali za očekivati je i da konkurenti Željezničara budu mnogo snažniji nego je dosad bio slučaj.

Amar Osim je ispunio obećanje, Željezničar je puno bliže vrhu nego je bio prošle sezone i bez obzira na neuspjeh u finišu polusezone, iza njega je uspješna polusezona.

Uz Semira Štilića, Amar Osim je najveća snaga Željezničara. No, za neke stvari njegov tim naprosto nije dovoljno kvalitetan/foto: Armin Herić, fkzeljeznicar.ba

Borba za naslov prvaka

Prošle sezone, Sarajevo je sa pet bodova razlike u odnosu na Zrinjski otišlo na zimsku pauzu. Ove sezone, Sarajevo ponovo na pauzu ide sa pet bodova razlike u odnosu na Zrinjski, samo je Zrinjski prošle sezone bio drugoplasirani, a sada je petoplasirani tim na tabeli, što dovoljno govori o tome kakva nas borba za naslov prvaka čeka na proljeće.

Sarajevo je sa 36 bodova jesenji prvak, a svoje nade u naslov polažu i Željezničar, Borac, Tuzla City i Zrinjski. Svi će se oni nedvojbeno pojačati uoči proljetnog dijela sezone, a najmanje jedna od ovih ekipa koje imaju ogromne ambicije ostat će ne samo bez titule, nego i bez plasmana u Evropu.

Jasno je da je liga ove sezone kompetitivnija nego ikad ranije, a takva pozicija definitivno treba bolje da se eksploatiše. Premijer liga BiH je najuzbudljivija liga regije, a to su počeli prepoznavati i u okolnim zemljama, iako našu ligu niko ni ne pokušava promovisati.

Možda nemamo svoj Dinamo ili Crvenu zvezdu, ali isto tako, nemamo ni svoju Lokomotivu i nijedan tim nema niti jednu utakmicu u sezoni u kojoj mu je unaprijed upisana pobjeda. Zato će nam u narednih nekoliko mjeseci Premijer liga BiH mnogo nedostajati.