Rezime 2. kola PLBiH: Razbijanje mitova o nikad slabijoj Premijer ligi BiH uz kafu

Nije možda najprimjerenije nešto što bi se moglo nazvati rezimeom premijerligaškog kola početi razgovorom sa jutarnje kafe, no baš su ta kafa i dugogodišnji prijatelj koji mi je pravio društvo na istoj krivci što je ovaj tekst u ovakvoj formi i što je uopće i nastao.

Ne viđam se više toliko često s prijateljem s kojim sam odrastao i s kojim sam obišao mnoge bh. stadione još i prije formiranja Premijer lige BiH. I nekako uvijek kad sam u društvu sa njim iskoristim priliku da spomenem i naš fudbal, isključivo iz razloga jer je to nekad bio naš snažan vezivni faktor. Stoga me jutros njegov odgovor potpuno razočarao.

“Ne pratim više, hvala Bogu pa ne pratim. Stvarno ne znam što će ti to u životu. Prošla su vremena onih majstora koje smo gledali dok smo odrastali, ovo danas ničemu ne služi. Pa vidi bolan stadiona, Koševo se raspada, više ljudi okupe mevludi nego utakmice”, kazao je. Nije to bio ni podrugljiv odgovor, bio je više nezainteresovan.

Pokušao sam, tačku po tačku, rasformirati njegovo izlaganje kako bih mu na sitnijim primjerima argumentovao zašto nije u pravu. Spomenuo sam mu da je ovo bilo ubjedljivo najposjećenije kolo fudbala u cijeloj regiji, sa prosjekom od preko 4500 gledalaca po utakmici. Zaista to nije mala stvar, makar i prosječne vrijednosti ne bile uvijek najsretniji oblik procjena interesa za fudbal. No, morao sam reći da nije mala stvar vidjeti skoro puno Bilino polje i Stadion pod Bijelim brijegom.

I nije to bio jedini argument koji sam iskoristio. Ja sam ove sedmice pregledao pet utakmica, makar i ne bio svakoj sto posto posvećen. Ali zaista sam imao šta vidjeti. Velež je tek ušao u Premijer ligu BiH, poražen je od Mladosti na otvorenju sezone i otišao je u goste Zrinjskom koji je u posljednjih nekoliko godina mnogo jači i organizovaniji. Doživio je poraz, ali je držao neizvjesnost do posljednjeg trenutka meča. Velež nije došao da se brani, a Zrinjski se prirodno u ovom derbiju nije ni mogao braniti.

Spomenuo sam mu i duel Čelika i Sarajeva. Kroz toliko godina i vremena provedenog prateći Premijer ligu BiH i njene ranije verzije koje nisu igrali klubovi sa prostora cijele BiH, u sjećanje su nam se urezivali dueli bivših rivala još iz vremena Jugoslavije. I mada je sinoć meč okončan bez golova, zaista je bilo zanimljivo gledati Čelik koji stoji sa zadnjom linijom skoro na centru dok Sarajevo pokušava doći do daha. Travnjak je bio prelijep, atmosfera jako dobra, a nijedni ni drugi, barem dok su imali snage, nisu odustajali od pristupa igri koji se može okaraterisati modernim.

Mi smo navikli na jedan drugačiji Čelik, a ovaj koji pokušava igrati fudbal bio mu protivnik Široki Brijeg, Sarajevo ili za dvije sedmice Željezničar, bio je itekako drugačiji i zanimljiviji. Bilo je zanimljivo vidjeti i koliko je onaj moderni fudbal koji smo do prije samo nekoliko godina gledali isključivo na TV-u, počeo dolaziti i u naš fudbal. Igrači Sarajeva i pored silovitog presinga Čelika nisu paničili. Evidentan je ekipni napredak u iznošenju lopte po zemlji. Evidentna je bila i ljutnja Husrefa Musemića svaki put kad bi igrači pokušali preskakati igru, baš kao što je bilo u prvom dijelu, dok je Čelik imao snage, evidentno kako Hasan Ozer traži od svojih igrača da približe linije na protivničkoj polovini terena, bez da pokazuju strah od toga da će ih Sarajevo kazniti iz kontranapada.

Sarajevo na kraju jeste zaslužilo postići barem jedan gol, ali utakmica je i bez tog gola bila sjajna. A sjetio sam se i meča Slobode i Širokog Brijega, od kojeg nisam očekivao previše, a koji je zaista bio impresivan. Široki Brijeg je kontrolisao ranu fazu utakmice, pogodio je iz kontranapada nakon sjajnog poteza napadača Dražena Bagarića, no Sloboda se nije predavala.

Nije se već godinama u utakmicama tuzlanskog tima moglo uživati, ali ekipa čije sam sklapanje pratio sa žestokom skepsom uvjerila me da sam u krivu. I Sloboda želi igrati napadački, demonstrirala je to protiv Širokog Brijega na jako lijep način, a gosti na snažan pritisak tuzlanskog tima u posljednjih pola sata nisu imali odgovora. Tuzlaci su pomalo sretno izjednačili u posljednjim sekundama prvog, a potom i drugog dijela, ali bilo je to sasvim zasluženo. Maestralan gol Tonija Jovića je potvrdio da Široki Brijeg ponovo ima dosta kvaliteta, ali su i Tuzlaci pokazali da u njima ima mnogo toga fudbalskog, a složio se neko ili ne, nisu takvo što previše često pokazivali ranijih godina.

Morao sam mu spomenuti i nesretan slučaj neiskusne ekipe Zvijezde 09. Golmana Strahinju Manojlovića koji je skrivio jedini pogodak na gostovanju kod Borca, ali koji ima 16 godina i koji bi mogao imati svijetlu budućnost pred sobom. Borac je na papiru drastično jači od Zvijezde, a na terenu se morao zahvaliti svom iskusnom čuvaru mreže Mladenu Lučiću, koji je zabilježio nekoliko vrhunskih intervencija.

Naravno, došao je na red i Željezničar, koji je na gostovanju slavio kod Mladosti sa 2:0, a koji je, barem u ovoj utakmici, neodoljivo podsjećao na neke ranije inačice Željezničara pod vodstvom Amara Osima. Rutinski je riješio meč, ali je glavni momenat meča bio promašeni penal Ermina Zeca i kasnija reakcija kapitena Sulejmana Krpića. Osim je u svom stilu najavio da je Zec završio sa izvođenjem penala, a njegovu panenku, ili kako već nazvati ono što je pokušao izvesti, prenijeli su i pojedini mediji u inostranstvu.

A onda smo došli do priče o majstorima i o tome kako ih je ova liga imala prije deset ili 15 godina, a danas baš oni nedostaju. Ne postoji nikakvo logično objašnjenje koje bi potvrdilo da je fudbal zaista prije 15 godina bio jači nego danas. Da je bio jači, odnosno da je prosječan bh. fudbaler tada bio bolji nego je danas, ostvarivali bi se i bolji transferi i oni bi ostavljali dublji trag u inostranstvu. Ako su tada bila drugačija vremena, teža za ostvariti transfer, zar ne bi onda naši klubovi bilježili bolje međunarodne rezultate, samom činjenicom da su uspijevali zadržati kvalitetne igrače na duži period? A ako je argument da je tada fudbal u inostranstvu bio jači pa se stoga nisu mogli ostvariti kvalitetniji rezultati… zar to zapravo i može biti argument? Jednostavno, ne postoji nikakav validan dokaz da je fudbal u BiH ranije bio bolji nego je danas.

Jednu utakmicu nisam pogledao, a nju nisam ni morao posebno objašnjavati. Otvorio sam snimak golova sa susreta između Radnika i Tuzla Cityja, pustio ga da se “upeca” jer znam koliko voli vidjeti lijepe poteze i mirno čekao šta će reći.

“Ko je ovaj broj 22, stvarno je majstor”, prokomentarisao je, a ja sam, već suhog grla nakon skoro polusatnog izlaganja, slavodobitno ispalio:

“Pa Đurić bolan, kako se njega ne sjećaš”.

“Zar onaj Đurić još igra?”, začuđeno me upitao, a ja sam znao da sam u tom momentu trijumfovao.

Umorio sam čovjeka razgovorom, nisam ga pitao ni za njegovo ni zdravlje članova porodice, a već je došao kraj našem druženju. Možda neće uskoro pogledati novu utakmicu domaćeg fudbala, možda i hoće, to stvarno ne znam. Znam da ga neće ponižavati nehumorističnim i nepreciznim doskočicama, a i to je nešto. A kad sam uspio ubijediti njega, pomislih, možda ubijedim i još nekoga. Tako sam na jednoj bezazlenoj kafi sasvim slučajno napravio rezime vrlo zanimljivog kola Premijer lige BiH. Samo da nam svako budo jednako posjećeno i uzbudljivo, onda će i kafe sa neistomišljenicima biti ugodnije.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.