Sarajevo i Željezničar kroz ugovore: Premijer liga BiH u vječitom raskoraku između želja i mogućnosti

Analizirali smo ugovornu strukturu dva vodeća kluba Premijer lige BiH. Ono što je iz same “krvne slike” ovog dvojca jasno jeste to da se u bh. fudbalu ne može dugoročno planirati

Foto: Anadolija

Jako je nezahvalno baviti se u vrijeme pandemije korona virusa prognozama o tome kako bi fudbal mogao izgledati u budućnosti, naročito ako se ne radi o bližoj, nego malo daljoj budućnosti, i to u ligi kakva je Premijer liga Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na to što je fudbal u našoj zemlji stao i uspomena na njega djeluje već kao da smo ga ostavili na priličnoj distanci, a pritom niko sa sigurnošću ne zna kada će biti nastavljen, neke njegove zakonitosti ostat će na djelu i naredne sezone.

U ovom trenutku nije baš najizvjesnije kako će izgledati ekipe, ali to će se samo po sebi rješavati s obzirom na činjenicu da ugovori igrača nisu zamrznuti dok traje pandemija, nego teku svojim tokom i već na ljeto ćemo svjedočiti kadrovskim promjenama u brojnim ekipama.

Vrijedi za početak istaći da je UEFA savjetovala svim svojim članicama i svim klubovima pod svojom ingerencijom da iznađu rješenja kako da klubovi kompletiraju sezonu u istom kadru u kojem su je započeli, s obzirom na to da će se ona u mnogim zemljama nastaviti preko ljeta, kada će već mnogim igračima ugovori isteći.

To u praksi znači da igrač kojem formalno ugovor ističe 30. juna slobodan postaje tek onog momenta kad bude okončana liga u kojoj je nastupao, osim ako se između igrača i kluba ne postigne drugačiji dogovor. UEFA nema moć da savezima naredi da sprovedu ovu mjeru u djelo, pa će se raditi uglavnom o dobroj volji klubova i rukovodilaca nacionalnih asocijacija. Ipak, vrijedi istaći i da su prvi pokazatelji dosta pozitivni i da će UEFA-in prijedlog biti podržan u gotovo svim ligama Evrope, odnosno onim koje će biti nastavljene. S druge strane, još nije zvanično definisano kako će se posmatrati posudbe igrača, ali UEFA će se potruditi da kroz medijaciju za svaki individualni slučaj iznađe adekvatno rješenje.

Premijer liga BiH vjerovatno neće biti nastavljena. Barem je takav trenutni stav nadležnih institucija u Republici Srpskoj, o čijim će odlukama ovisiti nastavak sezone. To u praksi znači da se naš fudbal već sada polako sprema za novu sezonu, ali i da igrači čiji su ugovori na isteku postaju slobodni 30. juna.

Mnogo je takvih igrača, a upravo ćemo iz primjera Sarajeva i Željezničara, ali i drugih klubova koje svakako namjeravamo obraditi na sličan način, vidjeti koliko je realno našim klubovima spočitavati nedostatak dugoročne strategije i planiranja, što se često provlači u pričama.

Ko sve postaje slobodan na ljeto?

FK Sarajevo ima u kadru 34 igrača koji su ove sezone bilježili nastupe ili imaju potpisan ugovor, ali su na posudbama u drugim klubovima, dok Željezničar u svom kadru ima 30 igrača. Deset igrača Sarajeva ima važeći ugovor sa klubom do kraja tekuće sezone, a ta je brojka nešto veća u Željezničaru i ukupno je 12 igrača koji će biti slobodni sa okončanjem sezone. Ova brojka se odnosi na zvanično evidentirano trajanje ugovora u sistemu COMET Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, no COMET sistem ne evidentira opcione ugovore koji ostavljaju klubovima mogućnost jednostrane obnove ako su zadovoljni učinkom igrača. Ivanu Jukiću i Hrvoju Miličeviću iz Sarajeva, odnosno Franetu Ikiću i Aleksandru Jovanoviću iz Željezničara ugovori ističu u junu 2020. godine, iako su u svoje klubove stigli tek u januaru ove godine. Vjerovatno klubovi imaju opciju za automatsko produženje njihovih ugovora.

U svakom slučaju, postojala takva norma ili ne, može se istaći da se dva najsnažnija i tradicionalno najveća kluba u Bosni i Hercegovini po pitanju ugovora ponašaju na sličan način i svake sezone imaju obavezu da sklapaju kadar iznova.

Kako je u jednom razgovoru za naš portal izjavio sportski direktor Širokog Brijega Dalibor Šilić, dugoročno možeš planirati ako si Hasan Salihamidžić i donosiš sportske odluke u Bayernu. Ako radiš u Bosni i Hercegovini, onda se moraš neprestano vrtiti u krug.

Omiljena forma ugovora i najmanje rizična i za igrače i za klubove jeste forma dvogodišnjeg ugovora. Rijetko se potpisuju duži ugovori od dvogodišnjih, a rijetko se potpisuju i kraći ugovori od dvogodišnjih, barem u klubovima na vrhu tabele. No, ako konstantno potpisujete dvogodišnje ugovore sa većinom kadra, a nije realno da kadar sklopite u jednom prelaznom roku, to u praksi znači da vam svako naredno ljeto donosi probleme.

Struktura ugovora FK Sarajevo

Besim Šerbečić i Zinedin Mustedanagić su na posudbi u Sarajevu, a pored njih, ugovori već tokom ljeta ističu Darku Laziću, spomenutom dvojcu Jukić – Miličević, te Nebojši Gavriću, Mirku Oremušu, Elvisu Džafiću, Ameru Dupovcu i Aladinu Šišiću. Za očekivati je da neki od ovih fudbalera obnove ugovore, a isto tako je za očekivati da neki napuste Koševo.

U Željezničaru ugovori ističu spomenutima Ikiću i Jovanoviću, te još Kemalu Osmankoviću, Sinanu Ramoviću, Damiru Sadikoviću, Vedranu Kjosevskom, Jasminu Kršiću, Antoniju Paviću, Srđanu Staniću, Vernesu Karavdiću, Dženanu Zajmoviću, Denisu Žeriću i nešto kasnije Semiru Daciću. Za očekivati je i da neki od fudbalera Željezničara obnove saradnju sa klubom, naročito jer je i klubu i igračima u ovakvoj situaciji potrebna stabilnost.

Ono što je međutim sigurno jeste to da će i sljedeće ljeto donijeti sličnu priču o ugovorima u ova dva kluba. U trenutnom kadru Sarajeva, ugovori čak 21 igraču ističu tokom ljeta 2021. godine. Kod Željezničara je ta situacija dosta drugačija i ugovor do ljeta 2021. godine ima devet igrača.

Struktura ugovora FK Željezničar

Ciklus koji je nemoguće prekinuti

Poenta ove priče leži u tome da i najveći klubovi u Bosni i Hercegovini moraju raditi u konstantnom raskoraku. Cilj je jedne sezone osvojiti titulu, već naredne proći neko pretkolo, a ultimativno i dohvatiti grupnu fazu evropskih takmičenja. Da biste ostvarili taj cilj, morate sklopiti kvalitetnu ekipu. Da biste sklopili kvalitetnu ekipu, morate biti u stanju zadržati najkvalitetnije igrače na duže staze, a one koji nisu adekvatni za vaše ciljeve, morate mijenjati boljima, koje ćete onda duže zadržavati. Međutim, kvalitetniji igrači su svjesni svojih kvaliteta, pa oni ne žele da se dugoročno vežu za vaš klub i imaju uvijek bolje opcije.

Pogledajmo samo neke ranije primjere. Tomislav Tomić je na Grbavicu stigao tokom ljeta 2012. godine i potpisao je trogodišnji ugovor. Bio je tada mladi fudbaler koji obećava, ali nije došao na Grbavicu sa reputacijom igrača koji je već najbolji u ligi. Stoga je i potpisao trogodišnji ugovor. 2014. godine je na Koševo tokom ljeta stigao Haris Duljević. Slično kao i Tomić, bio je fudbaler koji mnogo obećava i potpisao je trogodišnji ugovor, ali nije se sa sigurnošću moglo znati do kojeg nivoa može otići.

Tomislav Tomić je u sezoni 2014/2015 postao jedan od najboljih igrača lige, ali na proljeće nije igrao jer nije želio potpisati novi ugovor

Obojica su odbila obnoviti ugovore sa svojim klubovima. Tomić tokom proljeća 2015. godine nije igrao zbog toga, dok je Duljević svoj ugovor okončao kao starter, ali ugovor sa Sarajevom nije obnovio i 2017. godine je kao slobodan igrač napustio klub.

Ulaziti u analizu da li su njihovi postupci bili korektni nije baš pošteno, jer niko ne zna kako su tekli njihovi pregovori sa klubovima i šta im je nuđeno. No, pogleda li se kasnija karijera obojice, jasno je da nisu napravili pogreške.

Njih su dvojica potpisali trogodišnje ugovore samo jer su htjeli stabilnost i sredinu koja će im omogućiti nastavak razvoja. Kada u klub dolazite kao kompletan igrač poput Darka Lazića koji je igrao na puno višem nivou od Premijer lige BiH, vi ne želite da se obavezujete klubu na tri godine. Lazić je potpisao ugovor sa Sarajevom na 18 mjeseci, a nije bio u planu trenera Vinka Marinovića u posljednjih šest mjeseci svog ugovora jer je odbio isti obnoviti.

Ljeto 2020. godine bit će četvrto uzastopno tokom kojeg je ključni igrač Sarajeva otišao poslije isteka ugovora. Poslije Duljevića 2017. godine, 2018. je klub napustio Elvis Sarić, a 2019. godine Joachim Adukor.

Ne muči samo Sarajevo muku sa takvim ugovorima, situacija je na Koševu generalno još i dobra uzme li se u obzir sa čime se suočavaju drugi klubovi. Željezničar se nije sasvim jasno odredio prema Kemalu Osmankoviću i Sinanu Ramoviću koji su tokom zime odbili obnoviti ugovore. Stav kluba je da će njihove šanse za igru biti minimalne do kraja sezone, ali suspendovani nisu.

Može li se zaraditi na iskusnijim fudbalerima?

Nameće se jedna logična prepreka u funkcionisanju domaćih klubova. Pozicija lige i klubova je takva da igrače za koje postoji inostrani interes i koji smatraju da mogu pronaći klubove van granica BiH ne možete dugoročno vezati za domaće klubove. Čak se ni Sarajevo, koje je u nešto boljoj finansijskoj poziciji od drugih klubova, ne može posmatrati izvan konteksta lige iz koje dolazi. Je li onda pošteno kritikovati klubove što ne rade dugoročno? Moglo bi biti pošteno samo zbog jedne stvari.

Vladan Kovačević i Andrej Đokanović sa Sarajevom imaju ugovore do 30. juna 2024. godine. Halid Šabanović ima treći najduži ugovor sa Sarajevom i on bi trebao biti tu do 30. juna 2022. godine. Na Grbavici najduže ugovore imaju Amar Mehić i Sedad Subašić, također do 30. juna 2024. godine. Kapiten juniorskog tima Željezničara Edin Mujić bi klubu sa Grbavice trebao biti vjeran do ljeta 2023. godine.

Kemal Osmanković je ugovor sa Željezničarom na tri godine potpisao tokom ljeta 2017. godine. Potom je dvije godine skakao između uloge prvotimca, rezerviste i tribina. Onda je u posljednjoj godini ugovora dobio šansu da bude nosilac igre i da privuče pažnju na sebe. Tada je već Željezničar izgubio moć da odlučuje o njegovoj sudbini.

Sarajevo je sa svojim omladincima postupalo nešto mudrije i čini se da je tim sa Koševa počeo crpiti efekte uspostavljanja klupske akademije. Vladan Kovačević bi trebao timu sa Koševa donijeti značajniju zaradu, a Andrej Đokanović koji ima još četiri godine ugovora vjerovatno će se puno prije posljednje godine ustaliti u prvom timu.

Za očekivati je da Mujić, Subašić i Mehić dobiju takvu šansu na Grbavici i da postanu temelj ekipe za naredne godine i potencijalni izvor značajne zarade ili da klub postane svjestan njihovih limita puno prije nego uđu u posljednju godinu ugovora.

Izigravanje strogoće na iskusnijim igračima omiljeni je sport na ovim prostorima, ali teško je vidjeti benefite takvog načina odlučivanja. Nihad Mujakić koji je svojevremeno nosio dres Sarajeva i donio klubu preko milion eura zarade možda postane vrhunska klasa igrača, a možda ne dostigne ni nivo na kojem je igrao Darko Lazić. Ipak, Darko Lazić nikad Sarajevu ne može donijeti ni trećinu zarade koju mu je donio Nihad Mujakić, iz prostog razloga što inostrani klubovi kupuju iz Bosne i Hercegovine potencijal, a ne gotove igrače.

Darko Lazić nije u kombinacijama Vinka Marinovića jer je odbio potpisati novi ugovor. Imao je primjer Joachima Adukora, fudbalera iz Gane kojeg je mijenjao u prvom timu Sarajeva, ali ga on nije natjerao da promijeni mišljenje. Da li takvi primjeri uopšte mogu pokolebati nečiji čvrst stav?

Zato igrači poput Semira Štilića, Amara Rahmanovića ili bilo kojeg nešto iskusnijeg prvotimca sarajevskih timova koji ima značajnu ulogu nikad na inostranom tržištu neće vrijediti onoliko koliko vrijede svojim klubovima. I klubovi mogu insistirati na principima, ali igrači su svjesni da je poruka koju im klub šalje ta da, ako obnove ugovor, inostrani transfer nikad neće realizovati. Zato su dvogodišnji ugovori perfektni za igrače, a klubovima daju bar određenu dozu sigurnosti.

Za to vrijeme, klubovi moraju osmisliti model po kojem će iskusne igrače iskorištavati ne kao izvor potencijalne zarade (a iskusan je svaki igrač koji pređe starosnu granicu od 22 godine jer tada već prestaje biti potencijal i samim tim mu vrijednost drastično opada), nego kao sredstvo kojim će pravom izvoru potencijalne zarade, mladim igračima, drastično povećati vrijednost.