Titula najljepši poklon za vijek postojanja

Malo je stvari u formativnim godinama fudbala u Bosni i Hercegovini koje su do kraja razotkrivene i do kraja jasno definisane. Formiranje, rast i razvoj klubova, a na kraju i njihovo raspadanje i gašenje nisu na samim počecima 20. stoljeća dokumentovani sa previše pažnje jer niko od onih koji su se tada fudbalom bavili vjerovatno nije ni bio svjestan da učestvuje u nečemu o čemu će se govoriti i preko sto godina kasnije.

Kao što je u sjajnom tekstu objavljenom na portalu Telesport objasnio kolumnista Saša Ibrulj, niko sa sigurnošću ne može reći da je mostarski Zrinjski zaista kao klub formiran 1905. godine, niti da se te godine u Mostaru fudbal uopšte igrao na većem stepenu organizacije od puke podjele na dvije suparničke grupe.

Ipak, ova je godina uzeta kao godina formiranja mostarskog kluba kada je 1992. godine Zrinjski, kojem je u vrijeme komunističke Jugoslavije bilo zabranjeno postojanje, stjecanjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine i sam stekao pravo da se ponovo bavi svojom osnovnom djelatnošću.

Sezona 2004/2005 stoga je za Zrinjski bila posebna, jer je klub zvanično slavio stoti rođendan, a iako su i u prethodnim godinama napravljeni krupni koraci ka stabilizaciji kluba na domaćoj sceni, tek je u ovoj sezoni Zrinjski zaista došao u poziciju da ugrozi tradicionalno etablirane velikane domaćeg fudbala.

Dok je gradski rival Velež, čiji je veliki dio prijeratnih navijača sada srčanu podršku davao Zrinjskom, grcao u problemima u Prvoj ligi Federacije BiH, Zrinjski je formirao jednu od najboljih ekipa ikad viđenih na ovih prostorima i suvereno je osvojio naslov prvaka Bosne i Hercegovine, u sezoni u kojoj suštinski nije ni imao pravog konkurenta.

Nije to ni čudo pogleda li se igrački kadar koji je te sezone okupljen pod Bijelim brijegom. Sezonu ranije, Luka Modrić je kao posuđen igrač Zrinjskog impresionirao kompletnu Bosnu i Hercegovinu, a iako je već tada najavio da će biti veliki igrač, maksimum koji je sa Zrinjskim uspio ostvariti bila je borba za opstanak do samog finiša sezone.

Legenda kaže da je, u naletima euforije dok Zajko Zeba razbija protivničke odbrane, sa tribina Stadiona pod Bijelim brijegom tokom sezone 2004/2005 napravljeno mnogo opklada da je ovosezonski “mali”, dakle Zajko, još veći potencijal od prošlosezonskog “malog”, Luke Modrića.

Nije 21-godišnji Zeba bio jedino neprikosnoveno ime u Mostaru te sezone. Sjajan fudbal igrao je jednako omaleni i za protivničke odbrane jednako otrovni Sulejman Smajić, a Zoran Rajović je sa 17 pogodaka bio prvi strijelac Zrinjskog i prvi strijelac lige.

Ne smiju se zaboraviti ni Mislav Karoglan i Ricardo da Costa, koji su skupa sa gore navedenima najzaslužniji što je Zrinjski sa 56 golova bio ubjedljivo najefikasnija ekipa lige.

Nije pošteno zaboraviti ni drugu najbolju odbranu lige sa 30 primljenih golova, koju su činila imena poput Semjona Miloševića, Ivice Džidića i Velimira Vidića i iza njih golman Romeo Mitrović.

Već od prve utakmice u kojoj je sa 2:0 savladano Sarajevo, Zrinjski je pokazao da želi i može mnogo, a nakon serije od 15 bodova iz pet prvih kola, činilo se da mu niko neće biti u stanju napraviti probleme. Remi u gostima sa Slobodom u šestom kolu bio je sasvim prihvatljiv, ali remi sa Modričom u Mostaru bio je loš rezultat te je Zrinjski nakon sedam kola imao bod manje od Željezničara.

Bod je postao četiri nakon pobjede Željezničara na Grbavici rezultatom 2:1 u osmom kolu, no bio je to posljednji put u toku sezone da Zrinjski u tri uzastopne utakmice nije uspio pobijediti. Zapravo, samo je još jednom imao dva kiksa zaredom, ali to je bilo u 28. i 29. kolu, kada je već bio prvak.

U periodu od 9. do 17. kola, Zrinjski je ostvario sedam pobjeda i dva remija, a u sjajnom nizu, ostvarena je i historijska pobjeda nad Sarajevom na Koševu rezultatom 3:2. U tom momentu je Željezničar bio samo pet bodova iza Zrinjskog, pa je sve još uvijek bilo moguće, a za rasplet sezone moralo se sačekati 23. kolo. Na prepunom stadionu, Zrinjski je ugostio Željezničar, savladao ga sa 1:0 i pobjegao mu na sedam bodova prednosti. Plavi su tada i psihološki pali, pa je mostarski tim rutinski priveo sezonu kraju, osvojivši prvu od svojih dosadašnjih šest titula.

Uslijedile su kvalifikacije za Ligu prvaka i onaj čuveni okršaj sa luksemburškim Dudelangeom. Cijela se zemlja smijala Zrinjskom koji je u gostima slavio sa 1:0, a onda primio gol za 0:1 u sudijskoj nadoknadi meča u Mostaru. Do kraja se prvak BiH raspao, primio je još tri gola i osramotio se.

Tragediju bosanskohercegovačkog fudbala najbolje sumira činjenica da je Dudelange koji se tada sretno provukao protiv Zrinjskog danas puno respektabilniji od svih naših klubova i služi nam kao dobar podsjetnik koliko su drugi napredovali dok smo mi stajali u mjestu.

Šampionska generacija Zrinjskog brzo se razišla odlascima Zebe, Kerkeza, Ricarda da Coste, Karoglana i Rajovića, te klub nije bila u stanju ponoviti rezultate iz sezone 2004/2005 i čekao je do 2009. godine na novi uspjeh.

Posljednji trener Veleža iz predratnog vihora Franjo Džidić vodio je Zrinjski do prvog naslova prvaka, a ostavku je podnio nakon ispadanja od Dudelangea. Na klupi ga je naslijedio Blaž Slišković, a obojica su prešli crtu i od povlaštenog statusa u historiji Veleža došli su u poziciju da ih se u kontekstu tog kluba nerado spomene. S druge strane, stekli su gotovo legendaran status u drugom, starijem, a mlađem mostarskom klubu.

Vrijedi napomenuti da su pored Zrinjskog nakon sezone 2004/2005 Evropu izborile samo ekipe Širokog Brijega i Žepča, nakon farsi sa licencama. Žepče je takmičenje okončalo na 12. mjestu na tabeli, ali nas je svejedno predstavljalo u Evropi, prije nego je krenulo put samouništenja. Iz lige su ispala dva predstavnika iz Republike Srpske, Rudar Ugljevik, te šokantno, banjalučki Borac. Iz nižeg ranga su u elitu ušli bihaćko Jedinstvo i bijeljinski Radnik.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.