Sloboda, Sloboda, Sloboda…
Sloboda… Cakić, Jovičić, Miličić, Verlašević, Alibegović, Hatunić, Nalić, Mulahasanović, Geca, Hukić, Šećerbegović. Vjerovatno ne postoji navijač Slobode koji ne zna nabrojati igrače iz ove slavne generacije tuzlanskog tima, dok je navijači drugih timova znaju nabrojati ponajviše zbog skeča iz kultne Top liste nadrealista. Imala je Sloboda još dobrih generacija ali je ta ipak ostala urezana u pamćenje svima kojima su crvena i crna boja u srcu. Sloboda ove godine slavi 100 godina postojanja. Veliko, nema šta. Zlobnici vole reći da je Sloboda najveći gubitnik domaćeg fudbala, jer je u više navrata igrala finale Kupa ali nikada nije stigla do trofeja.
Brojke su neumoljive, Sloboda nema trofej u klupskoj historiji, ali ima identitet kakav nema mnogo klubova u domaćem fudbalu. Sloboda je u svojoj stogodišnjoj historiji prolazila kroz razne nedaće, ali se nekako uvijek izvlačila iz problema. Sudeći po početku ove sezone, čini se da su opet u tome uspjeli. Prošle sezone Tuzlaci su u jesenjem dijelu pod vodstvom Zlatana Nalića (inače sina Mesuda Nalića, koji je bio dio Slobodine slavne generacije sa početka teksta) igrali zanimljiv fudbal, neefikasan, ali ipak gledljiv. Nalić je iz limitiranog kadra izvlačio maksimum, a konstantni presing kakav su forsirali u svakoj utakmici je bio nešto novo na našim terenima. Ipak, Sloboda ne bi bila Sloboda kada sezonu ne bi završila bez problema.
U zimskom prelaznom roku ekipa je loše trgovala, a uigranu ekipu su stizale i povrede, te neki problemi van terena o kojima ne želimo pričati. Epilog: samo 10 osvojenih bodova u proljetnom dijelu i pretposljednje mjesto na tabeli kada posmatramo samo drugi dio sezone. Manje je osvojio samo GOŠK, koji je ispao iz lige i koji je skupio 5 bodova u proljetnom dijelu, dok je Tuzla City, ekipa koja je završila drugi dio sezone prva iznad Slobode, osvojila 16 bodova.
Sva ta dešavanja bila su uvod u buran prelazni rok, u Slobodinom stilu, slobodno možemo reći. Dvocifren broj dolazaka i odlazaka, igrači koji se slikaju sa dresom, “potpišu” ugovor pa ga raskinu samo nekoliko dana poslije, samo su neke od stvari koje su obilježile ljeto u Tuzli. Vjerovatno najbolnije su navijačima Slobode pali odlasci Azira Muminovića i Saida Husejinovića u gradskog rivala Tuzla City, koji posljednjih nekoliko sezona redovno uzima igrače Slobodi, jer je finansijski puno moćniji. Niti dovođenje trenera Mileta Lazarevića, kojem je Sloboda najveći klub u karijeri, nije davalo puno nade ljubiteljima Slobode.
Međutim, pred sami kraj prelaznog roka u ekipu stižu neka provjerena imena domaćeg fudbala, kao što su rođaci Bekić i Samir Bekrić, kao i Abid Mujagić, a pobjeda nad Radnikom, koji je nesretno ispao iz Europa lige, bila je pokazatelj boljih dana za Tuzlake. Remi protiv još jednog tima koji je igrao Europa ligu, Širokog Brijega, nije razočarao navijače, jer je Široki u Tuzli tradicionalno neugodan rival. Ipak, ono što raduje više i od samih bodova je drukčija igra Slobode, težnja da se igra fudbal, za razliku od nekih ranijih sezona kada je glavni cilj bio sačuvati svoj gol, a naprijed šta bude.
Dva kola ne moraju ništa da znače, jer se u fudbalu stvari mogu preko noći okrenuti, ali je sigurno iz ugla navijača Slobode lijepo vidjeti ekipu u vrhu tabele. Ko zna kakvi su dometi ove Slobode, jer možda činjenica da slave stogodišnjicu kluba bude dodatni motiv igračima, a motiv je pokretač dobrih stvari. Beganović, Salihović, Almir i Amer Bekić, Ivetić, Maksimović i još nekoliko igrača imaju crveno-crni DNK i znaju kakvu odgovornost sa sobom nosi igranje za Slobodu. Lakić nije Cakić, kao što ni Bekić nije Hukić, ali možda na kraju sezone neki novi klinci nakon deklamovanja „Cakić, Jovičić, Miličić…“ nastave sa „Lakić, Ivetić, Livančić…“. Ko zna…
*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.
