(Dosije PLBiH) Koji je “rok trajanja” premijerligaških fudbalera?

Defanzivac Real Madrida Sergio Ramos ovog ljeta će nakon punih 16 godina napustiti ovaj klub, u koji je još kao tinejdžer stigao iz Seville tokom ljeta 2005. godine.

U Madridu je Ramos izrastao iz potencijalne u stvarnu zvijezdu, postavši u tom procesu jedan od najboljih fudbalera Španije u historiji i vjerovatno njen najbolji defanzivac ikad. Osvojio je pet naslova prvaka Španije, četiri naslova evropskog prvaka, a u dresu reprezentacije je osvojio dva naslova prvaka Evrope i naslov prvaka svijeta. Doda li se tome činjenica da je odigrao već 178 utakmica za reprezentaciju Španije i da bi mogao postati igrač sa najviše nastupa u historiji internacionalnog fudbala općenito, onda je jasno o kakvom se kapacitetu radi.

Nisu ni spomenute njegove liderske sposobnosti, a epiteti na njegov račun mogu se nabrajati cijeli dan. No, činjenica je da je pored svih tih faktora klub odlučio da se rastane sa Ramosom, a i Ramos odlučio da proba nešto novo. I takve stvari u fudbalu nisu neobične. Dok Ramos bude sa osmijehom držao dres Manchester Uniteda ili PSG-a na predstavljanju, dres Real Madrida će vjerovatno držati David Alaba, fudbaler Bayerna koji na sličan način kao Ramos odlazi iz kluba.

Besciljni odlasci, ugovori koji ističu, prelazni rok koji redovno donosi rekonstrukciju ekipa teme su kojima se obično bavimo u ovom periodu godine, dok ne dočekamo prvu proljetnu utakmicu u našem fudbalu. Ovaj put smo otišli korak dalje, pa smo napravili jedan zanimljiv obračun.

Prosječno vrijeme boravka

Izračunali smo prosječno vrijeme zadržavanja fudbalera u Premijer ligi BiH od sezone 2016/2017, odnosno otkad je liga skraćena na 12 klubova. I prije nego prezentujemo podatke, potrebno je malo se pozabaviti samom metodologijom. Ona nije toliko složena za razumjeti. Odabrano je po 18 igrača sa najvećom minutažom u svakom klubu i dobijen je prosjek njihovog dotadašnjeg kontinuiranog boravka u klubu.

Odabrano je po 18 igrača iz prostog razloga jer sliku i brojke značajno su u stanju iskriviti brojni omladinci koji se svake sezone vrte po svakom klubu, koji su članovi tih klubova jako dugo, a najčešće nemaju nikakvu ulogu. Dobijanje podataka na osnovu 18 igrača sa najvećom minutažom djeluje puno realnije i daje vjerovatno objektivniji uvid u stvarno stanje.

Po sezonama, brojke izgledaju ovako:

Sezona 2016/2017: 1,7500

Sezona 2017/2018: 1,7775

Sezona 2018/2019: 1,8225

Sezona 2019/2020: 1,8425

Sezona 2020/2021: 1,6570

Iz ovih podataka, dobijamo brojku od 1,7699 godina, kao prosječno vrijeme zadržavanja pojedinca u klubu u Premijer ligi BiH. Da bismo ovu brojku, koja sama po sebi djeluje beznačajno, stavili u širi kontekst, napravili smo obračun brojki za Real Madrid i minhenski Bayern po istom principu, i samo za sezonu 2020/2021. Bayernov ovosezonski prosjek iznosi 4,13 godina, a prosjek Real Madrida 6,38 godina.

Šta možemo vidjeti iz ovih brojki? Za početak, vidljiv je od skraćenja lige na 12 klubova lagani napredak u dužini trajanja prosječnog boravka igrača u klubu iz sezone u sezonu. Postoje i određeni pozadinski faktori, s obzirom na to da je u martu 2016. godine formiran Sindikat profesionalnih fudbalera u BiH, koji je insistiranjem na daljoj profesionalizaciji bh. fudbala tokom ljeta 2018. godine izborio smanjenje broja amaterskih ugovora koje je premijerligašima dozvoljeno potpisati. Samim povećanjem broja profesionalnih ugovora, povećana je i stabilnost igračkog kadra kod većine klubova, pa vidimo barem malo veći skok između sezona 2017/2018 i 2018/2019. 

Trend konstantnog rasta vidljiv je sve do polovine ove sezone, u kojoj su brojke znatno smanjene. No, treba imati na umu jednu stvar. U svim ranijim sezonama izračun je obuhvatio cijelu sezonu, osim u sezoni 2020/2021. Tek na kraju godine moći ćemo imati sto posto precizne brojke. No, ono što je jasno jeste da one neće moći u tolikoj mjeri odstupati od dosadašnjih, jer su brojni dugogodišnji fudbaleri bh. klubova tokom zime otišli u inostranstvo, pa će njihovi odlasci znatno spustiti prosjeke i tek će ih dijelom amortizovati dodatnih pola godine za one koji su ostali.

Jasno je, dakle, da je pandemija značajno poremetila stanje u bh. fudbalu i da je vratila pomalo haotičan odnos među klubove i igrače, a to je bilo znatno izmijenjeno u prethodnim godinama. U suštini, fudbal se vratio u vrijeme prije nego je liga skraćena na 12 klubova i ostaje da se vidi koliko će mu vremena trebati da se oporavi.

Fenomen zvani Široki Brijeg

Ostao je još jedan segment ove priče koji je potrebno analizirati, a koji će biti vidljiviji kada prezentujemo preostale podatke o svim klubovima, iz sezone u sezonu.

Nakon prezentacije kompletnih podataka, možemo iznijeti određene zaključke. U sezonama 2016/2017, 2017/2018 i 2019/2020, iz lige su ispadale ekipe koje su najkraće bile na okupu. Sezona 2018/2019 definitivni je izuzetak, jer su takmičenje napustili timovi koji su spadali među one koji su najduže na okupu, a sezona 2020/2021 nije završena, ali Krupa i Radnik koji se bore za opstanak daleko su od samog dna tabele po prosjeku vremena boravka fudbalera u ovom timu.

Ekipe koje se bore za opstanak imaju tendenciju da ekipu mijenjaju i sklapaju često, a čini se da im to ne predstavlja nužno pozitivnu aktivnost. Međutim, nije pošteno izvesti takav zaključak, ako ništa zbog činjenice da su 2019. godine i Krupa i GOŠK ispali iz lige iako su imali igrače u prosjeku duže na okupu od konkurenata za opstanak.

Što se borbe za naslov tiče, uzorak od četiri i po odnosno pet sezona nije dovoljno velik da bi se izvodili značajniji zaključci. Previše je faktora u igri, a pogrešno bi bilo vjerovati da naslov osvajaju ekipe čiji su igrači u prosjeku u klubu između godinu i po i dvije, iako bi se to vrlo lako dalo iščitati iz podataka. No, ova je tema vrlo kompleksna, jer u teoriji jedno ljeto možete dovesti superkvalitetnih 18 igrača, osvojiti naslov i naredno ljeto raspustiti ekipu. Isto tako, možete ekipu držati na okupu deset godina, ali ako igrači nemaju potrebni kvalitet, neće osvojiti naslov. 

Osnovno pitanje na kojem se treba bazirati ova priča jeste pitanje da li prosječnom igraču duži boravak u klubu pomaže da podigne svoje performanse, odnosno da do kraja realizuje svoj potencijal, a čini se da to jeste slučaj. NK Široki Brijeg je istinski fenomen u ovoj priči, iako igrači koji su dizali njegov prosjek polako odlaze iz kluba. U jednom trenutku tu su bili Wagner, Stipo Marković, Josip Barišić, Danijel Kožul, Jure Ivanković, Dino Ćorić, svi sa pet ili više godina službe ovom klubu. Široki Brijeg kadrovski nije najjači klub u BiH i već dugo nije kandidat za naslov prvaka. Ipak, kroz dugoročnu stabilnost ovaj klub je zadržao poziciju jednog od najredovnijih učesnika evropskih takmičenja. U tri od posljednje četiri sezone Širokobriježani su igrali na evropskoj sceni, a i ove su sezone ozbiljan kandidat. Široki Brijeg je zaista fenomen, jer kad se iz gornje tabele vide brojke iz sezone 2017/2018, onda je jasno da se klub može porediti sa ovosezonskim Bayernom po prosječnom boravku igrača u kluba.

FK Krupa Premijer ligu BiH je igrao četiri od pet puta u ovih pet sezona. Konstantno se Krupa bazirala na dugoročnijem zadržavanju igrača u svom kadru, a pored toga što je uvijek imala ekipu koja cjenovno ne spada u gornji rang domaćeg fudbala, uspjela je napraviti i tri inostrana transfera prodajama Irfana Jašarevića, Aleksandra Vukotića i Elvira Koljića. Ispadanjem iz lige u sezoni 2018/2019, klub se nije raspao kao što to često bude slučaj, nego se bez većih turbulencija uspio vratiti u ligu.

Radnik iz Bijeljine je 2016. godine izašao na evropsku scenu, a to je ponovio 2019. godine, mada je te godine iskoristio katastrofalnu administrativnu pogrešku FK Željezničar. No, radi se o jednom od najstabilnijih premijerligaških klubova, koji je rezultate držao iznad prosjeka čak i onda kad za to nije bilo logike u samom kvalitetu igračkog kadra. 

Mogao bi se u ovoj priči izdvojiti i Velež, koji postepeno jača svoj kadar iz sezone u sezonu bez za neke klubove karakterističnog “rastjerivanja” polovine ekipe, no mora se istaći nešto drugo. Klasičan način poslovanja tri gore izdvojena kluba pandemija koronavirusa potpuno je poremetila i u narednom periodu njihovi bi brojevi mogli značajno varirati, a samim tim, i stabilnost ovih klubova.

Nećete uvijek biti u stanju zadržati ekipu na okupu, čak i ako to želite. Sarajevo je to na bolan način naučilo tokom zime, kada je prvo prodalo Amara Rahmanovića, a potom bilo primorano prodati i Benjamina Tatara. Ranijih godina, klub su zbog isteka ugovora napuštali Haris Duljević, Elvis Sarić, Joachim Adukor i Darko Lazić, svi ključni igrači. Isto su prolazili i drugi klubovi, Zrinjski je tako ostao bez Jasmina Mešanovića, Olivera Petraka i Tomislava Tomića, a Željezničar bez Miroslava Stevanovića, te prošlo ljeto Kemala Osmankovića i Sinana Ramovića. No, ovdje se svakako ne radi o takvim igračima, već o tome je li vam bolje dati priliku za dokazivanje nekome ko je već tu, ili dovoditi novog igrača sličnih karakteristika i sličnih šansi da uspije, sa nadom da će baš on biti pogodak. A čini se da je taj koncept ipak pogrešan.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.