Sto godina samoće

Vijest da su fudbaleri tuzlanske Slobode već nakon sedmog kola nove sezone Premijer lige BiH stupili u štrajk zbog nagomilanih dugovanja ne treba nikoga iznenaditi. Malo je klubova u našoj zemlji koji su sposobni tako često generisati negativni publicitet kao što to radi Sloboda, da se nakon nekog vremena jednostavno morate zapitati da li je ovakav oblik funkcionisanja naprosto Slobodi postao prirodan. Sezone bez različitih oblika krize, ekonomske, sportske, infrastrukturne i organizacijske, jednostavno je nemoguće pobrojati, a ako ih i ima, mogu se u brojanju smjestiti na prste jedne ruke. Sloboda jednostavno operiše po takvim principima.

Kada biste pokušali napraviti naučni rad o tome šta definiše veličinu nekog kluba, pali biste na prvom koraku ako biste u centar svoje pažnje stavili trofeje. A Sloboda bi bila perfektan primjer zašto niste u pravu. Nije Tuzlacima draga činjenica da njihov klub kroz vijek postojanja nije uspio da se okiti niti jednim naslovom vrijednim značaja. Čak su i u klupskim takmičenjima Bosne i Hercegovine klubovi poput Brotnja, Orašja i Modriče uspijevali doći do trofeja, a Slobodi to nije polazilo za rukom. Kombinacija različitih faktora je tuzlanski tim spriječila u nastojanju da ne dočeka stoti rođendan skoro pa praznih vitrina, a sreća je sigurno bila jedan od najznačajnijih. U raspravama će navijači drugih klubova podrugljivo istaći da je Sloboda najnetrofejniji klub u BiH, jer je šest puta gubila finale Kupa BiH, jednom je bila druga u Premijer ligi BiH, a ima i izgubljeno finale Kupa Maršala Tita. Osvojen je samo Kup prvoligaša Jugoslavije 1971. godine, koji zapravo i nije bio zvanično takmičenje.

I baš je činjenica da Sloboda nema značajan trofej, a da i dalje zauzima značajno mjesto u svim pitanjima domaćeg fudbala, pokazatelj veličine ovog kluba i dokaz da se ona ne može mjeriti isključivo kroz trofeje. I baš zbog toga nije isto ni za koga, pa ni za medije, kad Sloboda kasni u isplatama svojim igračima, i kad to radi neki drugi klub čije je učešće u Premijer ligi BiH prolaznog karaktera.

Tuzlanski Jekyll i Hyde

Vječita kriza u tuzlanskom klubu doživjela je svoju kulminaciju u sezoni 2011/2012, kada je Sloboda prvi put otkad se igra Premijer liga BiH iz nje ispala, a činilo se da ni u Prvoj ligi Federacije BiH dugo neće moći da stane na noge. Nagomilani dugovi, neriješeni upravljački odnosi i činjenica da niko nije želio preuzeti odgovornost za klub u haotičnom stanju stvorili su uslove u kojima je Slobodi prijetilo gašenje.

Spasitelj je bio Azmir Husić, današnji de facto vlasnik Tuzla Cityja, neobični i dosta kontroverzni biznismen iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je Slobodu za kratko vrijeme restrukturirao, oporavio i vratio u vrh bh. fudbala, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je tuzlanski tim 2016. godine izašao u Evropu kao viceprvak BiH, a igrao je u istoj sezoni i finale Kupa BiH.

Husić i pored toga nije zaslužio da mu se pišu ode, jer je u pitanju vrlo sujetan lik koji je zbog činjenice da u Slobodi nije moglo biti u potpunosti po njegovom naprasno napustio klub i bio je spreman pustiti ga da se ugasi, a to ljudi koji govore o velikoj ljubavi naprosto ne rade. No, ne može se račun za katastrofu u tuzlanskom klubu ispostaviti isključivo Husiću, čije metode rade možda nisu bile najzdravije, ali mu namjere vjerovatno nisu bile loše.

Nisu možda bile loše ni namjere njegovog nasljednika Senada Mujkanovića, koji je, baš kao i Husić prije njega, najveći dio svog mandata od jeseni 2016. do proljeća 2019. godine proveo rješavajući nagomilane probleme iz prošlosti. A na kraju nije ništa riješio.

Sead Kozlić je prvog aprila 2019. godine imenovan za novog predsjednika FK Sloboda nakon odlaska Mujkanovića, koji je ušao u žestok sukob sa navijačima, i uz dosta muke je sa svojim saradnicima obezbijedio licencu za takmičenje u Premijer ligi BiH i ove sezone, a onda je tek postalo evidentno u kakvim se Sloboda zaista problemima nalazi.

Svi gradonačelnikovi ljudi

Možete nekad u želji da dočarate efekat nečega kazati da je strašno i da to strašno bude pozitivan epitet, no zna se šta je stvarno značenje te riječi. Ono proizilazi iz imenice strah, a sve navijače Slobode je istinski bilo strah onoga na što će klub ličiti nakon strašnog početka prelaznog roka.

Igrači su dolazili i odlazili kao na traci, solidna prošlosezonska ekipa je praktično rastjerana, dovedeno je kamaru igrača koji ne mogu igrati ni u Prvoj ligi Federacije BiH, pa su svi oni ekspresno otjerani dolaskom Admira Smajića i Mileta Lazarevića u klub. Njih dvojica dali su se brže-bolje na sklapanje ekipe koja može zadržati status premijerligaša, pa su stigli brojni kvalitetni i iskusni igrači. No, oni koji su pregovarali o finansijskom “paketu” za ove igrače očigledno nisu vodili računa o tome da iste treba i platiti. A za takvo što krivicu ne snose ni Smajić ni Lazarević.

Krivica je na upravi, kako Slobodinoj tako i gradskoj, ili preciznije, na gradonačelniku Tuzle Jasminu Imamoviću, koji je bio involviran u imenovanje gotovo svake uprave Slobode koja je u posljednje vrijeme bila na čelu kluba.

Jasno je da gradonačelnik Tuzle mora štititi simbol grada što Sloboda bez dileme jeste, no klubovi danas na takav način ne mogu funkcionisati i to je prosto tako. Tuzla bi u kompletu morala da se ujedini u borbi da se klupski statut promijeni na način da dozvoli ulazak investitora i da mu omogući da odlučuje. Priče o tome da investitori ne postoje ili da se radi o zlim ljudima koji će doći da raskrče imovinu i ugase klubove jednostavno su glupe i bezobrazne u situaciji kada ne postoji ni teoretska mogućnost da se oni privuku. Grad mora stvoriti uslove da Sloboda postane privatni klub u onoj mjeri u kojoj je to realno bez postojanja zakona o sportu, a potom djelovati isključivo kao korektivni faktor. Kada se ti uslovi stvore, onda se može i razmišljati o tome da Sloboda prestane ovisiti isključivo o gradskom budžetu.

Dotad, grad će bacati novac u rupu bez dna i njime će raspolagati ljudi koji o fudbalu pojma nemaju. Nijedan klub, barem je tako prikazano u finansijskim izvještajima koje su klubovi objavili u maju ove godine, nema ni približno toliku finansijsku pomoć iz budžeta koliku ima Sloboda, a gle čuda, nijedan nema ni približno toliko problema koliko ih ima Sloboda. Ako to nije dovoljna lekcija o klupskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti za sve one koji o Slobodi odlučuju, onda nažalost za klub nema spasa.

Obećanje je dug

Mnogi igrači koji danas igraju za Slobodu nisu prošli kompletne pripreme sa klubom, ali zasad se drže jako daleko od opasne zone koja se Slobodi na početku sezone predviđala. Čine to skupa sa svojim stručnim štabom očigledno bez da su plaćeni. Svi će oni prije ili kasnije biti isplaćeni, jer su zakoni na strani igrača, a Fudbalski savez BiH i UEFA su vrlo rigorozni. No, Sloboda će ponovo mnogo izgubiti i možda će još neki mladi igrači, koje tuzlanski klub uvijek uspješno stvara, umjesto da mu donesu značajnu odštetu, svoju karijeru nastaviti negdje drugo, a da pritom Slobodi pripadnu samo mrvice. No, oni su za to najmanje krivi.

11. oktobra, nešto više od mjesec dana prije nego Sloboda zvanično postane stogodišnjak, u sklopu obilježavanja rođendana, tuzlanskom klubu će na Tušnju gostovati zagrebački Dinamo. Ma koliko ovaj meč nekome bio interesantan, u široj je slici nebitan. Sloboda se s Dinamom ni po čemu ne može mjeriti i teoretski se i može sresti sa Zagrepčanima samo u prijateljskim utakmicama, jer evropska takmičenja ne igra gotovo nikad. A Dinamu danas ne može prodati ni igrača, jer je nivo na kojem operiše nekadašnji Slobodin rival iz iste lige jednostavno prevelik.

Puno bitnije od toga na koji će način obilježiti ulazak u drugi vijek postojanja za Slobodu je pitanje o tome šta će klub biti u svom drugom vijeku. Senad Mujkanović je za stogodišnjicu Slobode obećavao trofej, što je tada djelovalo komično, a sada već djeluje tragično. Da se u Slobodi manje razmišljalo o najavljivanju trofeja, a više o dugoročnoj stabilizaciji kluba, možda bi danas u njegovim vitrinama bilo i trofeja. Zato bi za Slobodu najveći trofej zapravo i bio da se zastarjeli model u kojem se svi pitaju pomalo, a niko ne snosi nimalo odgovornosti, ostavi u nekom prošlom vremenu gdje i pripada. Sve je ostalo zamazivanje očiju navijačima, a kroz dvadesetak godina patnje, i najveći naivci među njima su dobro otvorili oči i nisu nimalo glupi. Neće dozvoliti svakakvim levatima od funkcionera da ih vuku za nos, jer znaju da Sloboda može bolje. Da ne može, ne bi ni dočekala sto godina, jer cijelo stoljeće ovakvo stanje niko ne bi trpio.

Fudbaleri Slobode, momci koji su najmanje krivi za aktuelno stanje u klubu, a preko čijih se leđa opet lome kola

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.