Nusmir Fajić: Odlazak u Kinu je bio šok, ali kad odeš u banku i pogledaš račun odmah ti bude lakše

U Mariboru sam se stvarno osjećao odlično ali zbog nekih svojih ličnih grešaka morao sam da odem na kraju iz kluba. Zbog toga se kajem, mislim da sam mogao da ostanem i ostavim veći trag pa možda poslije napravim i veći transfer.

Malo je premijerligaških napadača prošlo trnovit put i sakupilo toliko iskustva koliko je kroz karijeru sakupio Nusmir Fajić. Prošle sezone, Fajić je svojim golovima Velež vratio u Premijer ligu BiH, a iako je njegov potencijalni transfer u inostranstvo bio glavna tema pripremnog perioda za Velež, do odlaska na kraju nije došlo.

Sa Fajićem smo razgovarali o njegovoj bogatoj karijeri, Veležu, ali i planovima za budućnost.

Mnogo se pisalo i pričalo o tvom odlasku odnosno ostanku u Veležu u ovom ljetnom prelaznom roku. Kako si ti vidio tu cjelokupnu situaciju i šta nam možeš reći o svom trenutnom statusu?  

Bilo je nekoliko ponuda a jedna je bila baš ozbiljna iz Saudijske Arabije i to još uvijek stoji. Iskreno još uvijek ne mogu reći 100% da ostajem ali potpuno sam fokusiran na Velež. Radim i treniram maksimalno, ozljeda na utakmici protiv Željezničara me malo usporila u posljednjih nekoliko dana ali radim sve da se što prije vratim. Bez obzira na taj eventualni transfer ja sam ovdje jako sretan.

Utisak je i da je u toj priči oko eventualnog transfera i Velež bio izuzetno korektan prema tebi?

Ja imam važeći ugovor ali finansijski uslovi odgovarali su i klubu i meni tako da sa te strane nije bilo problema, iz kluba nisu tražili neke nerealne cifre. Zašto se posao nije završio vjerujte da ne znam ni ja sam ali mogu reći da je sve OK što se tiče relacije mene i kluba.

Prošle sezone si potpisao za Velež što su mnogi okarakterisali kao iznenađenje s obzirom da si bio član Krupe koja je bila u PLBiH. Znamo šta si sve napravio u karijeri i nisi star igrač ali si ipak pristao igrati u nižem rangu?

Nakon isteka ugovora u Krupi nismo se uspjeli dogovoriti za nastavak saradnje. Onda je stigao poziv Ibre Rahimića i moram priznati da nisam na prvu pristao i nije mi se iskreno išlo igrati u nižem rangu. Međutim, nakon par razgovora sa trenerom Rahimićem i sa predsjednikom kluba shvatio sam šta je ideja i cilj, da je plan da se Velež te sezone vrati u ligu. Naravno već od ranije znam historiju Veleža i veličinu ovog kluba, da je to uz Sarajevo i Željezničar treći klub u BiH. Potpisao sam i na kraju se to ispostavilo kao pun pogodak, sigurno da sam sretan i zadovoljan nakon ovih godinu dana.

Stiče se utisak da se u Veležu mnogo ozbiljnije radi i da je klub i organizaciono na većem nivou nego što je bio ranije. Vjerovatno si i zbog toga pristao igrati jednu sezonu u Federalnoj ligi?

Da, puno se radi. Evo gradi se i stadion, postavljen je novi krov i stolice za jednu tribinu. Priča se i o reflektorima u skorije vrijeme i sve ide ka tome da Velež opet postane jedan ozbiljan klub kakav je bio prije 30 ili 40 godina i mislim da se Velež polako vraća na stare staze slave.

Da li smatraš da je upravo to neki ispravan put za naše klubove i da će prije svega infrastrukturni radovi podići kvalitet i imidž lige?

Sigurno da to utiče na kvalitet fudbala i da takve stvari mogu privući i navijače. Nije isto doći na stadion koji ima i na stadion koji nema krov ako vani pada kiša, sigurno da je onda navijačima ugodnije a više publike automatski nama znači i veći motiv za igru. Sve je to povezano i nadam se da će se i na taj način dizati nivo fudbala u BiH.

S obzirom da si rekao da poznaješ historiju Veleža i smatraš ga jednim od najvećih klubova u BIH, interesuje nas da li si osjetio na svojoj koži tu veličinu Veleža i koliko navijači vole svoj klub?

Sigurno da jesam, nisam baš doživio mnogo puta u karijeri takve situacije. Bukvalno gdje god dođem i žena i djeca znaju ko sam, kad je utakmica Veleža i sa kim se igra sljedeće kolo. Stvarno, ljudi ovdje žive za Velež i to je sigurno najveća snaga ovog kluba.

Znači da nekih neugodnosti nije bilo?

Pa s obzirom da su za sada dobri rezultati još uvijek nije bilo (smijeh).

28 golova u dresu Veleža prošle sezone              Foto: krupljani.ba

Koje je tvoje mišljene o Federalnoj ligi, smatraš li da je baš velika razlika u odnosu na PLBiH?

Igrao sam naravno u PLBiH i smatram da nije baš ogromna razlika jer i u toj ligi ima stvarno dobrih igrača i dobrih utakmica ali je velika razlika u profesionalizmu i uslovima. Od tih 16 klubova u prošloj sezoni mislim da si na 4 ili 5 terena mogao nešto pokazati. To stvarno nisu izgovori ali u odnosu na naše domaće utakmice stvarno je na nekim stadionima bilo skoro nemoguće igrati. A najveća razlika u odnosu na PLBiH po mom mišljenu je suđenje, mi smo naprimjer prošle sezone imali užasno suđenje u Goraždu i Gradačcu. Hvala Bogu da je sve to sada iza nas. Mislim da prošle sezone u PLBiH nije bilo nekih velikih sudijskih grešaka, tereni su koliko ja znam većinom kvalitetni naročito u ovim ljetnim mjesecima i radujem se tome naravno.

Kakav odnos imaš sa mladim igračima u svlačionici Veleža, ti si poslije Kuduzovića drugi najstariji igrač u ekipi?

Sigurno da postoji doza poštovanja prema Kuduzoviću, Bobiću, kapitenu Zvoniću i prema meni kao najiskusnijim u ekipi. Naravno u ekipi ima dosta igrača koji su na početku svoje karijere i mi smo tu da im damo savjete o fudbalu ali i o drugim stvarima u životu, nadam se da im je to od koristi.

Prije 10 godina igrao si PLBiH u dresu Travnika, možeš li uporediti ligu iz tog perioda sa ovom danas?

Po meni je kvalitet igrača tada bio veći nego sad ali su bili puno lošiji stadioni, lošiji tereni i suđenje je bilo dosta lošije nego danas, dosta se toga popravilo to je sigurno.

Zašto misliš da je kvalitet igrača tada bio veći?

Igrači su tada duže ostajali u svojim klubovima jer se teže dobivala prilika za odlazak vani, naša liga se skoro pa nigdje nije ni gledala. Sada je sve to skupa mnogo bolje medijski ispraćeno i igrači sada dosta lakše iz naše lige idu vani i samim tim kvalitet lige malo opada.

Koje je tvoje mišljenje o odlascima mladih igrača iz naše lige nakon jedne kvalitetno odigrane sezone, treba li odmah ići ili ipak ostati tu još jedan određeni period?

Mislim da bi za neke igrače bilo bolje da odigraju 2 ili 3 sezone, da se ustale i dokažu. Dosta igrača odigra dobru jednu sezonu i promjeni klub i onda jednostavno nestanu. Imamo primjer mladog Ćavara iz Zrinjskog koji je po meni jako dobar igrač ali mislim da je preskočio tu neku stepenicu, otišao u veliku ligu i jednostavno nije se snašao. Dakle, i kada odlaze mislim da moraju tražiti klub gdje će igrati i onda stepenicu po stepenicu doći do nekog vrha odnosno ozbiljnog fudbala. Imate primjer i mog saigrača Behrama koji je vrlo mlad završio u francukom Lilleu pa se na kraju vratio u Velež. Bolje je otići u neku slabiju ligu tipa Belgije, ako ste u mogućnosti naravno, pa onda pokušati napraviti iskorak ka najjačim ligama u Evropi.

Kakvo je bilo tvoje prvo iskustvo kada si otišao van BiH, imao si 23 godine i iz Travnika si otišao u Sloveniju, potpisao si za Muru?

Nije neka velika razlika naravno što se tiče samog života jer je to sličan mentalitet i brzo sam se uklopio. Ekipi baš nije krenulo dobro na početku i to je bio problem, imali smo nekoliko poraza na startu i došlo je do smjene trenera. Tim je preuzeo Šimundža koji mi je poslije bio trener i u Mariboru. On je promjenio stil igre i stiglo je par igrača na posudbu iz Maribora što nam je puno pomoglo. Na kraju smo napravili fenomenalan rezultat plasmanom u Evropsku ligu a ja sam bio najbolji strijelac lige sa 22 gola.

Nakon dvije sezone iz Mure odlaziš u Maribor. Kolika je zaista razlika između Maribora i ostalih u Sloveniji, jesi li osjetio da dolaziš u veliki klub?

Promijenio sam dosta klubova u karijeri ali Maribor je sigurno najorganizovaniji i najprofesionalniji klub u kojem sam bio. Zaista ne moraš razmišljati ni o čemu drugom osim o igranju fudbala. U našim klubovima jedan čovjek radi tri ili četiri različita posla dok tamo jedna osoba radi jedan posao i sve je vrhunski organizovano. Naprimjer, ja kada sam vizu rješavao dovoljno je bilo obaviti jedan telefonski poziv čovjeku iz kluba i to je bilo to. Niti ti moraš ići negdje da čekaš u redovima, niti uopšte razmišljaš o tome i trošiš vrijeme i energiju na te stvari. Organizaciono oni su te stvari usavršili i to je nivo više u odnosu na sve ostale definitivno.

23 gola na 62 utakmice u Mariboru     Foto: nkmaribor.com

Osim u BiH i Sloveniji, igrao si još u Bjelorusiji, Rumuniji i Kini. Kako oni prihvataju strane fudbalere u svlačionici i koliko je teško uklopiti se jednom fudbaleru koji dolazi iz BiH i zbog jezika ali i drugih stvari. Utisak je da i navijači a i igrači vjerovatno malo drugačije gledaju na strance i da se od njih nekako uvijek očekuje više nego od domaćeg fudbalera?

Ako govorimo o jeziku i nekoj atmosferi u svlačionici najviše problema sam imao u Bjelorusiji. U klub (Dinamo Minsk op.a.) sam stigao kao već peti ili šesti Balkanac a nakon toga je došao trener i čitav stručni štab koji su bili Balkanci, pa onda i još dva igrača i na kraju smo mi bili skoro pa većina u svlačionici. Tada su nastali problemi i pritisci na nas, zašto ne učimo jezik, zašto se više ne družimo sa domaćim igračima i to je brzo puklo.

Svugdje je drugačije. U Kini su osim mene bila još tri igrača iz Brazila i najvažnije je da ti svoj posao odradiš onako kako treba i da je trener zadovoljan treninzima i utakmicom. Hoćeš li se ti poslije družiti i izaći sa nekim od saigrača ili eventualno učiti jezik to je tvoja stvar.

Danas je vrlo bitno i preko kojeg čovjeka dolaziš u klub odnosno da li te dovede direktno trener ili neko drugi. Ja kada sam došao u Rumuniju, u Craiovu, bio sam najplaćeniji igrač u ekipi a odigrao sam svega nekoliko utakmica. Jednostavno, od prvog dana trener me nije primjećivao iz nekog razloga, možda zato što me on nije doveo. Dešavalo se da su napadači povrijeđeni a ja nisam dobivao priliku, svašta se dešava u fudbalu, nekada zasluženo a nekada nezasluženo.

Do sada si promjenio 11 klubova u karijeri, smatraš li da je to puno u odnosu na tvoje godine. Da li sada iz ove perspektive smatraš da si negdje trebao ostati još duže ili da negdje nisi trebao ni ići uopšte?

U Mariboru sam se stvarno osjećao odlično ali nekim svojim ličnim greškama morao sam da odem na kraju iz kluba. Za to se kajem, mislim da sam mogao da ostanem i ostavim veći trag pa možda poslije napravim i veći transfer ali eto…

Dosta se pisalo o tom tvom odlasku iz Maribora i svađama sa Zlatkom Zahovičem, želiš li nam ispričati tvoju stranu priče?

Nemam šta da krijem. Rekao sam da sam pravio greške i istina je da smo se posvađali i da smo se rastali na neki ne baš lijep način. Nemam ništa protiv njega i kada se vidimo normalno se pozdravimo, nije baš bilo teških riječi kako se pisalo po novinama. Sigurno da ja tu krivim i samog sebe jer je sve počelo od mojih grešaka. Da budem pošten, tada nisam živio na profesionalnom nivou.

Sigurno da i mlađim igračima govoriš ovo što si nama sada ispričao, misliš li da oni shvataju ozbiljnost tvojih riječi i ono što im pokušavaš objasniti?

I kada im ispričam svoja iskustva često poslije vidim da oni opet rade po svom. I meni su tako govorili a ja sam opet radio po svom i zbog toga ne mogu nikome ništa zamjeriti. Ja govorim dobronamjerno a sada do njih je kako će to prihvatiti. Kažem, i ja sam mislio da mogu sve sam a nije to baš tako.

U dresu rumunskog CS Universitatea Craiova            Foto: uc1948.ro

Život u Kini? Svi koji odu u Aziju kažu da je to šok, i kulturološki ali i zbog jezika i hrane. Kako si se ti snašao?

Da budem iskren, kao i svi igrači, tamo sam otišao zbog novca. Definitivno je bio šok ali kada sam primio prvu platu sve je bilo lakše (smijeh). Nakon 10 dana sam se htio vratiti, zvao sam menadžera sto puta. Bilo je teško u svakom slučaju, prvih mjesec dana jeo sam samo rižu i neko meso koje je kao najsličnije teletini koju mi jedemo ovdje. To je bilo u nekom manjem gradu gdje smo bili na pripremama. Kad sam prešao u veći grad bio sam u hotelu blizu baze gdje smo trenirali i već je bilo lakše, bilo je dosta evropskih restorana. Bilo je veoma dosadno u slobodno vrijeme, nemaš TV da gledaš naše kanale, Youtube i društvene mreže su blokirane pa se snalaziš na neke druge načine ali to malo radi malo ne radi. Kasnije mi je stigla supruga i sin pa je bilo bolje i zanimljivije. Ali ponavljam, kad dobiješ platu i pogledaš na račun bude ti lakše.

Kako si vidio nastupe klubova iz BiH u Evropi ove sezone, ti imaš iskustvo igranja tih jakih evropskih utakmica dok si bio u Sloveniji?

Da, igrao sam sa Mariborom i Murom dosta tih utakmica u Evropi. Prošao sam ta gostovanja kod Celtica, Lazia, Panathinaikosa i kada odeš tamo tek vidiš da je to neki drugi svijet. Od svlačionica i terena do ostalih popratnih sadržaja, prostorija za oporavak poslije utakmica i treninga do medicinskog osoblja. U odnosu na ono koliko naši klubovi ulažu mislim da su ovi rezultati realnost, da budeš zadovoljan ako prođeš jedno kolo. Mislim da svi ulažu mnogo više nego mi, od Azerbejdžana preko Latvije i Litvanije čak. Pogledajte šta rade i klubovi iz Luksemburga u posljednje vrijeme. I onda kažu kad ispadneš od ekipe iz Finske, izbacili ih skijaši. Ti igrači igraju za 10 hiljada eura platu i imaju tri pomoćna terena, oporavak i saune na vrhunskom nivou. Ja ne znam da to ima jedan klub u našoj državi.

U januaru slaviš 33. rođendan, sluša li te tijelo i do kada planiraš igrati. Imamo u našoj ligi primjere Merusdina Ahmetovića i Velibora Đurića koji su u četvrtoj deceniji života jedni od najboljih igrača u ligi?  

Imam ugovor sa Veležom još dvije godine i ako se i nakon toga budem osjećao dobro i ako me povrede zaobiđu sigurno da ću igrati, bilo to u BiH ili negdje drugo, u Premijer ligi ili možda nekoj nižoj, vidjećemo. Mnogo toga zavisi od načina treniranja, stila igre i trenera naravno. Imaš neke trenere koji ne vole starije igrače a imaš i one koji podrede čitavu igru tom nekom starijem igraču i to funkcioniše dobro kao sa Đurićem u Radniku. I Ahmetović stvarno igra dobro u Sarajevu a ima tu i još dosta takvih primjera.

Koliko može Velež u ovoj sezoni, velika je euforija u Mostaru i sigurno da i vi to igrači osjetite. Šta misliš da je realan domet Veleža u ovoj sezoni?

Euforija u gradu se osjeti i svi smo zadovoljni ali sada nas čeka težak posao. Rekao sam da je razlika u kvaliteti i nivou profesionalizma u odnosu na ligu Federacije i svi sada moramo dati i više od maksimuma da se pokažemo u što boljem svijetlu i da budemo u sredini tabele pa možda naredne godine ili one tamo da napravimo neki veći iskorak. Očekivao sam da ćemo dovesti možda malo više novih igrača ali stvarnu sliku o tome koliko može ekipa u ovom dijelu sezone vidjećemo tek kada prođe nekoliko utakmica.