PLBiH – Premijer liga BiH

Sve o fudbalu u BiH

Analiza: Strukture, mehanizmi, kretnje Zrinjskog u dominantnom prvom dijelu sezone

Analizirali smo igru Zrinjskog u prvom dijelu sezone.

Foto: FK Sarajevo

Zrinjski je na zimsku pauzu otišao kao lider Premijer lige BiH. Šef stručnog štaba Sergej Jakirović je došao na klupu Zrinjskog početkom godine, odnosno klub je preuzeo uoči nastavka prethodne sezone. Iako se nije uspio domoći nastupa u evropskim takmičenjima, čelnici kluba su imali povjerenje u Jakirovića. Zrinjski nakon 19 odigranih kola suvereno drži prvu poziciju sa čak 15 ostvarenih pobjeda. Ekipa je tri puta odigrala neriješeno i upisala samo jedan poraz (protiv Radnika u Bijeljini). Impresivan je podatak da je tim iz Mostara primio svega 8 pogodaka u ovih 19 kola (ubjedljivo najmanje u ligi). Također tim je postigao 42 gola (u prosjeku 2,2 gola po utakmici), te je i u ovom segmentu tim Sergeja Jakirovića lider (sljedeća ekipa je Tuzla City sa 9 pogodaka manje). Tema ovog članka će biti igra ekipe Zrinjskog u fazi napada.

Struktura i principi

U ljetnom prelazom roku Jakirović je posložio ekipu po svom ukusu. Riješio se igrača za koje je smatrao da su dosegli svoj limit u Zrinjskom, pa su tako Enin, Govedarica, Filipović, Todorović, Trebotić, Arežina, Pezer, Ivančić, Škrbić i Ibanez postali višak. Jakirović dobro poznaje tržište susjedne Hrvatske, te je u klub doveo golmana Čondrića, Kamenara, Malekinušića, Gadžea i Tešiju. Ranije je, u prethodnom zimskom prelaznom roku, doveo Magdića i Juranovića. Klub su pojačali i igrači koji su već igrali u Premijer ligi, Memija, „dojučerašnji“ igrač Sarajeva Jukić, te povratnik Barišić. Također, Savić se vratio sa posudbe iz GOŠK-a. Tako je Jakirović kroz 2 prelazna roka napravio željeni tim, tj. tim koji odgovara njegovim zamislima (i u igračkom i u karakternom smislu).

Zrinjski je najčešće igrao u sistemu 4-3-3. U tom slučaju je Bilbija bio u vrhu napada. Jakirović je također koristio i sistem 4-2-3-1. Bilbija je u tom sistemu igrao iza napadača. Sistem 4-2-3-1 je korišten u posljednje 3 utakmice (Tuzla City, Posušje i Leotar). Analizirat ćemo razlike između ova dva sistema. Na prikazu iznad su pobrojani igrači Zrinjskog koji su najčešće igrali, tj. sastav Zrinjskog je najčešće izgledao kao na prikazu iznad. Međutim, u nastavku se nećemo previše baviti imenima, već će akcenat biti na strukturi, mehanizmima, kretnjama itd.

Principi:

  • Nadmoć (brojčana/poziciona) u početnoj fazi izgradnje napada
  • Kreiranje dileme kod protivničkih igrača
  • Okupiranje svih 5 vertikalnih kanala
  • Stvaranje praznog prostora u centralnom dijelu terena
  • Pretežno napadanje preko vanjskih zona
  • Završavanje akcija sa minimalno 6 igrača

Početna faza izgradnje napada

Kao što je već navedeno, Zrinjski je uglavnom koristio dva sistema, 4-3-3 i 4-2-3-1. U prvom sistemu je Bilbija igrao napadača. U tom slučaju je Zrinjski imao jednu „šesticu“ i dvije „osmice.“ Bavit ćemo se sa oba sistema, a prvo ćemo obraditi sistem 4-3-3, koji je i bio zastupljeniji.

Timovi u Premijer ligi BiH obično u fazi odbrane koriste sistem 4-4-2. Također, ekipe se uglavnom brane u srednjem bloku (najvećim dijelom zbog loše fizičke spreme). Šestica se obično spušta između dva stopera kako bi ekipa na taj način imala brojčanu nadmoć u odnosu na prvu liniju odbrane protivnika (3na2). Na ovaj način igrači Zrinjskog u prvoj fazi organizacije napada imaju više opcija za pas i mogu „pogoditi“ više različitih uglova pasa. Okupirane su 3 središnje zone (centralna i obje „half-space“ zone).

„Half-space“ je naziv za zonu između vanjske linije peterca i vanjske linije šesnaesterca (u kojoj se nalaze stoperi). U našem jeziku nema adekvatnog izraza, te ćemo stoga koristiti ovaj engleski naziv. Također, sa 3 igrača u prvoj linij je smanjen rizik gubitka lopte. Da su u ovoj liniji samo 2 igrača, dužina pasa bi bila veća, lopta bi duže putovala što bi omogućilo protivniku da lakše napravi presing zamku za stopera i eventualno oduzme loptu.

Jakirović je, kao što je i sam naveo, ljubitelj direktnog fudbala. Cilj njegove ekipe je da, što je prije moguće, prenese loptu u završnu trećinu. Bekovi zauzimaju pozicije u vanjskim zonama i daju ekipi širinu. Dvije osmice nastoje da manipulišu protivničkim srednjim redom. U početnoj fazi se nalaze blizu svoje zadnje linije i stvara se prostor između srednje i napadačke linije Zrinjskog. Na taj način pomažu prilikom organizacije napada, ali i ostvaruju druge benefite (o kojima će biti riječi u nastavku). Krilni napadači se nalazi u visočijoj „half-space“ zoni.

Glavni cilj je kreirati pozicionu nadmoć i stvoriti krizu kod protivničkih igrača pri donošenju odluke kojeg igrača/prostor zatvoriti. Brojčana prednost u prvoj liniji organizacije napada olakšava cirkulaciju lopte. U drugoj trećini je cilj ostvariti pozicionu nadmoć. U ovoj zoni, Zrinjski ima brojčanu izjednačenost (4na4), te je cilj manipulisati protivničkim igračima. Stoperi su, zbog svoje pozicije u „half-space“ zoni, obično ti koji prebacuju loptu u drugu/završnu trećinu terena. Protivničko krilo je bilo u dilemi, da li čuvati „half-space“ zonu ili markirati beka. Ako bi se ovaj igrač pomjerio kako bi zatvorio beka Zrinjskog, potencijalno bi otvorio pas liniju kroz „half-space“ zonu, ka krilu Zrinjskog ili ka osmici.

Ukoliko bi ostao kako bi odsjekao pas liniju kroz „half-space“ zonu, otvorio bi pas liniju ka beku. „Osmica“ također nastoji da manipuliše protivničkim igračima. Pozicija ovog igrača je obično između krila i veznjaka. On se može pozicionirati bliže sredini terena. Na taj način bi protivnički vezni igrač bio fiksiran, što bi otvorilo pas opciju ka krilnom igraču, koji je također bio pozicioniran u „half-space“ zoni. Krilni igrač se može spustiti u prazan prostor između srednje i ofanzivne linije kako bi primio pas iz zadnje linije.

Napadač Zrinjskog se nalazi obično između dva protivnička stopera i na taj način ih fiksira. To pozicioniranje onemogućava njihovu intervenciju, jer ne žele da mu ostave prazan prostor. Protivničkom beku također „prijeti“ bek Zrinjskog. Ukoliko bi protivnički bek iskočio kako bi markirao krilnog igrača, bek Zrinjskog bi mogao napasti prazan prostor. Na taj način je i protivnički bek stavljen u dilemu. Ukoliko bi uskim pozicioniranjem „osmica“ uspjela da „skupi“ i protivničko krilo, to bi otvorilo pas opciju za beka.

Druga „osmica“ može ući u centralnu zonu i na taj način „vezati“ oba veznjaka. Vezni igrač protivnika bi se našao između obje osmice i bio bi u dilemi koga markirati. Na taj način bi se potencijalno otvorila pas linija ka jednom od njih. Također, igrači se koriste i kretnjom po vertikali/dijagonali. Ako se npr. jedan igrač pomjeri nazad, on će ili biti slobodan ili će sa sobom povući protivničkog igrača. Ako uspije da odvuče jednog ili više igrača, na taj način će se otvoriti prostor za pas ka saigraču. Ako se npr. osmica pomjeri dijagonalno ka vanjskom kanalu, on na taj način može „vezati“ krilo protivnika i otvoriti pas liniju za svog beka.

Ovdje su navedeni generalni mehanizmi i izlazi koje je Zrinjski koristio. Igrači Zrinjskog su nastojali pozicioniranjem i kretnjama otvoriti pas liniju za sebe ili za saigrača. Svih 5 vertikalnih zona je bilo okupirano i u prvoj trećini i u drugoj/završnoj trećini. U prvoj liniji organizacije napada stoperi i šestica okupiraju 3 srednje zone, dok u drugoj/završnoj trećini to čine krila i napadač. U sredini „osmice“ zauzimaju različite pozicije, zavisno od situacije na terenu (položaja lopte, protivnika, saigrača). Bekovi su pozicionirani u vanjskim kanalima na takav način da nude opciju prilikom organizacije napada, ali i dovoljno visoko da se prilikom prenosa lopte u drugu/završnu trećinu mogu brzo pridružiti napadu i napasti vanjske kanale.

Nominalno je u drugoj liniji stanje bilo brojčano izjednačeno (4na4), ali je pozicija krilnih igrača Zrinjskog stvarala pozicionu nadmoć. Oni su pružali dodatne opcije, te je na taj način svaki protivnički igrač u srednjoj liniji bio u konstantnoj dilemi što je olakšavalo stvaranje barem jedn pas opcije. Dodavanjem, tj. cirkulacijom lopte između 3 igrača prve linije, dolazilo je do pomjeranja protivničkih linija. I na taj način su se otvarale pas linije ka igračima u drugoj ili završnoj trećini terena. Obzirom na 3 igrača u prvoj liniji, stoperi Zrinjskog su imali mogućnost da povuku loptu naprijed.

U tom slučaju bi Zrinjski i dalje imao 2na2 u prvoj liniji i bio bi defanzivno osiguran. Tim potezom bi stoper izmamio jednog od igrača srednje linije protivnika. Taj igrač koji iskoči bi napustio određeni prostor ili igrača kojeg je markirao i otvorio pas opciju. Ukoliko bi se protivnik odlučio na jednog igrača u prvoj liniji odbrane, Zrinjski bi pomjerio svoju šesticu naprijed, kako bi imali 3na3 u centralnom dijelu. U prvoj liniji bi i dalje imali brojčanu nadmoć (2na1).

U posljednje tri utakmice, Jakirović je koristio 4-2-3-1 asimetričnu formaciju. Bilbija je igrao na poziciji ofanzivnog veznog, ali je imao ulogu drugog napadača i slobodu kretanja. Posušje i Leotar su igrali sa 5 igrača u zadnjoj liniji, te je ova promjena sistema donijela benefit Zrinjskom. O tome ćemo nešto više reći u nastavku članka.

Na slici iznad imamo situaciju protiv Posušja, koje se branilo u sistemu 5-3-2. Zrinjski je uglavnom gradio napad pomoću strukture 3-1. Jedan od dva veznjaka se spuštao između stopera, a drugi bi ostajao ispred njih te bi tako formirali romb. Sa 3 igrača u prvoj liniji, baš kao i u sistemu 4-3-3, o kojem smo diskutovali, Zrinjski je imao brojčanu nadmoć. U ovom slučaju je Zrinjski za prenos lopte na polovicu protivnika uglavnom koristio stopere i bekove. Obzirom na 3 veznjaka i 2 napadača Posušja, koji su bili pozicionirani usko, vanjski kanali su bili otvoreni.

Veznjaci Posušja su obično bili pozicionirani usko i u centralnom dijelu terena. Vezni igrač Zrinjskog je bio pozicioniran u sredini i njegov primarni zadatak je bio da fiksira i manipuliše veznim redom Posušja. Bekovi su stajali široko. Dva igrača (bekovi) su bili u vanjskim kanalima, a jedan (vezni) u sredini. Na taj način je srednjem redu Posušja bilo teško da pokrije sve te igrače.

Iako na papiru brojčana izjednačenost (3na3), Zrinjski je imao pozicionu nadmoć. Vezni igrač Zrinjskog u centralnoj zoni plus dva krila u „half-space“ zonama su bili prijetnja, te su veznjaci Posušja morali motriti na njih. Morali su pokriti „half-space“ zone kako bi zatvorili moguću pas liniju ka krilnim igračima. Njihovim užim pozicioniranjem dobijaju se slobodne pas linije ka bekovima. Ukoliko bi pozicije bekova uspjele da „razvuku“ vezni red Posušja, tada bi se otvorile pas opcije ka krilima i veznom igraču.

Krilni igrači Zrinjskog su bili pozicionirani između vanjskih stopera i bekova, te su na taj način onemogućavali protivničke bekove da iskoče i zatvore bekove Zrinjskog. Distanca između bekova Zrinjskog i bekova protivničke ekipe je bila velika, te je i to bilo otežavajući faktor za protivnika. Napadač i Bilbija su bili između tri stopera i na taj način su ih fiksirali. Tako je opet stvorena dilema i kriza pri donošenju odluka kod protivnika. Bekovi protivnika su bili „okupirani“ i krilima i bekovima Zrinjskog. Stoperi su bili okupirani i napadačima i krilima. Vezni igrači su bili okupirani i veznim igračem i bekovima i krilima. Dakle, svi igrači su bili u dilemi koga zatvoriti, te je takva struktura Zrinjskog olakšavala protok lopte i njen prenos u završnu trećinu.

Ukoliko bi npr. stoper odlučio da iskoči kako bi ispratio krilo Zrinjskog koje se spusti niže da ponudi pas opciju, tada bi napadač mogao iskoristiti taj prazan prostor i napasti ga, te dobiti pas iz zadnje linije. Bilibija je također imao slobodu kretanja. On ima dobar završni pas i osjećaj za kombinatoriku, te se po potrebi spuštao kako bi pomogao u organizaciji igre. I na taj način je stvarana dodatna dilema za protivnika u smislu ko ga treba preuzeti, da li neko od veznih igrača ili bi stoper trebao iskočiti i ispratiti ga. Također, tu je i opcija da stoper povuče loptu čime bi izmamio jednog od igrača srednjeg reda i tako stvorio višak u sredini

Druga alternativa je struktura 2-2, kada oba vezna igrača igraju visočije u odnosu na stopere i formiraju tzv. kutiju (kvadrat). Ovo je najčešće slučaj kada se protivnik brani sa 1 igračem u prvoj liniji odbrane, a sa 4 igrača u drugoj liniji. Tada bi stoperi imali 2na1 i ne bi bilo potrebe da se vezni igrač spušta i da se na taj način gubi igrač u drugoj liniji organizacije napada.

I u ovom slučaju je Zrinjski imao brojčanu jednakost u drugoj liniji, 4na4 (bekovi i dva vezna kontra 4 veznjaka protivnika). Međutim, kao i u prethodnim varijantama, dva krila Zrinjskog u „half-space“ zoni su stvarali dilemu. Oni su se spuštali niže kako bi ponudili pas opciju (ako je bilo potrebe za tim). Na taj način je Zrinjski imao 6na4. Vezni igrači Zrinjskog su obično manipulisali protivničkom sredinom. Mogli su stajati uže kako bi otvorili pas liniju ka bekovima i/ili krilima.

Vidimo poziciju desnog beka Zrinjskog na slici iznad. Krilo Zrinjskog se našlo između lijevog beka i lijevog stopera protivnika. Na taj način je onemogućio rano iskakanje lijevog beka na desnog beka Zrinjskog i na taj način je pas linija ka desnom beku bila otvorena. Također vidimo i dilemu veznjaka protivnika. Odlučio je da markira desnog veznog Zrinjskog i na taj način je i pas linija ka desnom krilu bila otvorena. Dakle, ključna stvar u prvoj fazi organizacije: struktura, okupacija svih 5 vertikalnih linija, poziciona/brojčana nadmoć i kreiranje dileme za sve protivničke igrače.

Penetracija u drugoj/završnoj trećini

Kada Zrinjski uspije da prenese loptu u drugu ili završnu trećinu terena, tada ključne uloge imaju bekovi i krilni igrači. Primarni cilj je kreirati povoljnu poziciju za beka ili krilo, u vanjskom kanalu ili „half-space“ zoni. Kada se kreira ta pozicija, obično je slijedio centaršut ili povratna lopta iz navedenih zona. Za ostvarenje tog cilja Zrinjski koristi više strategija. Osnovna strategija je saradnja između beka i krila.

Na slici iznad vidimo beka u posjedu lopte u vanjskom kanalu. Krilo se nalazilo u „half-space“ zoni. Svojim pozicioniranjem u ovoj zoni, krilo je privlačilo pažnju protivničkih igrača. Protivnički igrači (prvenstveno bek) su spazili krilo Zrinjskog iza svojih leđa, čime su bili u dilemi. Protivnički bek nije smio da iskoči na beka Zrinjskog koji je posjedovao loptu, jer bi onda ostavio mnogo prosotra za krilo. S druge strane, nije smio ni ostaviti beka usamljenog jer bi on mogao nesmetano uputiti centaršut ili pas. Ta dilema i neodlučnost su bili dobitna situacija za ekipu Zrinjskog.

Lijevi stoper nije smio da se pomjeri ka lopti kako bi očuvao kompaktnost sa drugim stoperom i kako ne bi napravio razmak između njih. Koju opciju će bek izabrati ovisilo je o poziciji protivničkih igrača, ali i krila ekipe Zrinjskog. Ukoliko bi pas linija ka krilu bila odsječena to znači da su protivniči igrači fokusirani na krilo Zrinjskog i bek bi mogao probati kreirati sebi poziciju kako bi uputio centaršut ili povratni pas u sredinu. Druga opcija je da krilo napravi kretnju iza leđa protivničkog beka.

Krilo je bilo pozicionirano iza leđa protivničkog beka, čime je u startu ovaj igrač imao pozicionu nadmoć. Protivnički bek ga nije mogao vidjeti, bio je van njegovog vidnog polja. Tačnije, nije mogao pratiti u isto vrijeme i njega i loptu, a igrači se obično odluče da prate loptu. Na taj način je krilo imalo prostora i vremena da napravi protrčavanje iza njegovih leđa. Ukoliko ga protivnički bek ne bi ispratio, bek Zrinjskog bi imao mogućnost pasa u prostor. U slučaju da protivnički bek spazi ovu kretnju i da ga na taj način krilo odvuče, tada bi se otvorio prostor beku Zrinjskog za pas u sredinu ili za centaršut.

Drugi slučaj je da protivnički bek bude fokusiran na beka Zrinjskog i da pas linija ka krilu bude otvorena. Tada bi bek imao opciju horizontalnog pasa ka svom krilnom igraču. Naravno, tu je i opcija razmjene duplog pasa između ova dva igrača. Dakle, ponovo je sredstvo za ostvarivanje cilja (u ovom slučaju kreiranja opasne situacije u završnoj trećini) bilo kreiranje krize pri donošenju odluke kod protivnika. Protivnički igrači (prvenstveno bek) su morali paziti i na igrača s loptom i na igrača iza njihovih leđa. Obzirom da je nemoguće u isto vrijeme pratiti i jedno i drugo, tu nastaje potencijalni problem.

Igrač iza leđa je imao pozicionu nadmoć, bio je izvan njihovog vidnog polja, te se mogao kretati i nastojati da popravi svoju poziciju i tako otvori pas liniju. Ukoliko bi svojim kretnjama privukao pažnju protivnika, na taj način bi obezbijedio prostor i vrijeme svom beku.

Ista stvar je i kada se zamijene uloge, u slučaju kada je krilo u posjedu lopte. Ukoliko su protivnički bek i stoper koncentrisani na krilo, bek Zrinjskog će imati prostor da utrči iza leđa beka. Vidimo da je bek potpuno fokusiran na igrača sa loptom i da je okrenut leđima prema beku Zrinjskog. Na taj način bek Zrinjskog ima mogućnost da napadne prazan prostor. Ako bi taj njegov trk prouzrokovao reakciju protivničkog beka i ako bi bek krenuo za njim, tada bi se krilu otvorio prostor da igra 1 na 1 protiv stopera. Stoper bi morao da iskoči kako bi ga zatvorio što otvara mogućnost pasa prema napadaču, koji može utrčati iza leđa stopera.

Ponovo dolazi do izražaja prednost kada se igrač, u ovom slučaju napadač, nalazi iza leđa protivnika. Protivnički igrač tada ne može da vidi tog igrača jer je van njegovog vidnog polja, što tom igraču omogućava da koriguje svoju poziciju i iskoristi prostor koji mu se otvori. Druga mogućnost je vertikalni pas prema beku. U slučaju da isprati beka Zrinjskog, tada bi protivnički bek bio okrenut leđima ka lopti i ne bi vidio gdje se ona nalazi. Bek Zrinjskog bi vidio svog saigrača i evenutalni pas, te bi mogao započeti kretnju na vrijeme. Imao bi prednost dinamike jer bi vidio namjeru svog saigrača, te bi protivnički bek morao reaktivno djelovati, tj. pratiti njegovu kretnju. To bi beku Zrinjskog omogućilo dovoljno vremena da se „odvoji“ i primi loptu.

Treća mogućnost je da napadač svojim utrčavanjem odvuče stopera, i da otvori prostor krilu da povuče loptu u sredinu. Tu je naravno i mogućnost kombinatorike u vidu duplog pasa. Još jedna varijanta je komplementarna kretnja. Da jedan od njih napravi kretnju unazad, ka svom golu, a drugi naprijed, ka golu protivnika. Ako npr bek napravi kretnju unazad, on može odvući protivničkog beka, a onda krilo može napasti taj prazan prostor, te dobiti loptu iz zadnje/vezne linije. Kao i u prethodnim situacijama. Cilj je kreirati pozicionu nadmoć, tako da je protivnik stalno u dilemi šta uraditi. I obezbijediti sebi uvijek opciju, tako da bez obzira kako protivnički igrač reaguje, igrač Zrinjskog u posjedu lopte ima barem jednu mogućnost.

Druga mogućnost je kombinatorika između beka, krila i jednog od veznih igrača. Vidjeli smo ulogu veznih igrača u prvoj fazi gradnje napada. Oni su se spuštali niže kako bi pomogli prilikom iznošenja lopte iz zadnje linije. Obzirom da su napadač i krilni igrači stajali visočije u toj fazi igre, oni su fiksirali odbrambene igrače protivničkog tima. Niža pozicija veznih igrača Zrinjskog je obično izvlačila igrače srednje linije protivnika, te se na taj način stvarao prazan prostor između srednjeg i napadačkog dijela ekipe Zrinjskog. Veznjaci Zrinjskog su imali trostruku rolu, kada govorimo o igri u drugoj/završnoj trećini. Taj prazan prostor koji je kreiran im je pomogao da te svoje role i ostvare.

Prva funkcija je kombinovanje veznog igrača sa ostalim igračima, prvenstveno krilima i bekovima. Ukoliko vezni igrač primi loptu iz svoje zadnje linije on je imao mogućnost direktnog pasa ka krilu/beku. Druga mogućnost je bila formiranje trougla između ova tri igrača. Tada bi oni mogli primijeniti kombinaciju „trećeg čovjeka.“ Ukoliko npr vezni igrač želi pronaći krilo, on to može učiniti pomoću beka.

Prvo bi uslijedio pas ka beku, koji potom pasom može uposliti svoje krilo. Ili krajnja meta može biti bek. Brojne su kombinacije. Prva funkcija od tri je dinamična okupacija praznog prostora kako bi se omogućio brz protok lopte. Ukoliko neko od dvojca bek i krilo primi loptu iz svoje zadnje linije, tada vezni igrač može napasti prazan prostor između 2 linije kako bi ponudio pas opciju.

Na taj način bi on stekao nekoliko prednosti. Prvo je prednost dinamike. Igrač čija ekipa napada uvijek ima tu prednost dinamike. Napadački igrač reaguje proaktivno. On ima mogućnost da prvi započne kretnju, dok protivnički igrač mora reagovati reaktivno. Protivnički igrač, tj igrač u defanzivi se ponaša ovisno od ponašanja igrača u fazi napada. Ta činjenica omogućava veznjaku Zrinjskog da u startu ostvari prednost i da stekne dovoljno vremena i prostora da se ponudi kao pas opcija.

Druga prednost je što igrač Zrinjskog koji prima loptu u praznom prostoru ima prednost vidljivosti. On će napasti ovaj prazan prostor i kad primi loptu on će biti orjentisan ka golu protivnika. Dakle, on će u samom prijemu gledati u pravcu protivničkog gola i imati odličan pregled igre. On opet ima mogućnost kombinovanja sa krilom, bekom i/ili napadačem. Moguće su razne kombinacije, kao i uključivanje kombinacije „trećeg čovjeka.“ Postoji mogućnost da i drugi vezni igrač krene naprijed, pa da konačna meta akcije bude drugi veznjak ili napadač ili krilo na suprotnoj strani.

Pored kombinovanja na „jačoj strani“, tj na strani na kojoj se nalazi lopta, Zrinjski koristi i opciju promjene težišta igre. Vidjeli smo da su bekovi stajali široko, u vanjskim kanalima i davali širinu. Kada je lopta bila na jednoj strani, protivničke linije su se obično pomijerale ka toj strani. Na taj način je bek na „slabijoj strani“ bio sam. Obično je krilo svojom kretnjom nastojalo da kreira dodatni prostor i vrijeme za svog beka. Na slici iznad vidimo dijagonalnu kretnju desnog krila Zrinjskog prema sredini. Tom kretnjom je odvukao protivničkog beka i oslobodio dodatni prostor za svog beka.

Druga funkcija veznih igrača je bilo davanje dodatne opcije u napadu. Obzirom na kreirani prazan prostor, na prednost dinamike, veznjaci Zrinjskog su obično stizali da se priključe završnici napada prije svojih čuvara. Zrinjski je za kreiranje gol situacije obično koristio centaršut ili povratni pas iz vanjske ili „half-space“ zone. Tako su veznjaci svojom kretnjom i napadanjem završne trećine nudili opciju za povratnu loptu.

Treća funkcija je bila da izvrše pritisak. U slučaju netačne povratne lopte ili neke greške, oni su imali dinamiku i orjentaciju ka golu protivnika, što im je olakšavalo da izvrše momentalni presing i ukradu loptu u opasnoj zoni pred samim golom protivnika.

Treća strategije je kreiranje trokuta između beka, krila i stopera. Jedan veznjak („šestica“) se uglavnom spuštao između stopera. Na taj način je stoper koji je bio u posjedu lopte mogao povući loptu naprijed. I dalje je Zrinjski imao brojčanu jednakost u prvoj liniji, a stoper je na osnovu početne brojčane nadmoći imao prostora i vremena da povuče loptu. Tim potezom, tj povlačenjem lopte naprijed, stoper je izmamljivao jednog od protivničih igrača. Ako se protivnik branio sa 4 igrača u srednjoj liniji, obično bi bio izmamljen krilni igrač protivnika. Tako bi bek i krilo Zrinjskog imali potencijalno 2na1 kontra beka protivničke ekipe.

Moguće su različite kombinacije. Moguć je direktan pas stopera ka beku/krilu, čime bi se taj igrač (bek/krilo) našao u izglednoj poziciji. Također je moguća kombinacija „trećeg čovjeka,“ tj da stoper indirektno uposli jednog od njih. Npr ako namjerava da uposli krilo, da to uradi na način da doda loptu beku, koji bi potom dao pas za krilo. Bek je u toj situaciji bio u boljoj poziciji da uposli krilo, jer je krilo markirano od strane protivničkog beka. Prijemom lopte bi bek Zrinjskog izmamio pritisak protivničkog beka, čime bi se otvorila pas linija prema krilu. Moguće je i vezivanje dva trougla. Tj da se prvo formira trougao između stopera, beka i krila. I kada lopta završi npr u posjedu krila, da se tada formira trougao između veznjaka, krila i beka.

Završnica akcije

Kada je završnica akcije u pitanju, tj način stvaranja gol-pozicije, Zrinjski je najčešće koristio centaršut i povratnu loptu. Međutim, ako je bilo prostora korišteni su i direktni pasovi za krilo/napadača čime bi navedeni igrač bio u poziciji za postizanje gola. To je najčešće radila „osmica.“ Kada bi napao već pomenut prazan prostor, imao bi orjentisano tijelo ka golu protivnika. Tako bi privukao pažnju protivničkih igrača i mogao je uslijediti pas u gol šansu za krilo/napadača.

Zrinjski je u završnoj fazi okupirao svih 5 vertikalnih linija, što im je pomoglo da „razvuku“ protivnika. Ako se protivnik branio sa 4 igrača u zadnjoj liniji, Zrinjski je tako imao brojčanu nadmoć čime je olakšano kreiranje dileme za protivnika i stvaranje povoljne pozicije. Također imamo korištenje pasa iz dubine iza leđa protivničke odbrane. Korištena je i tehnika naprijed-nazad. To znači da jedan igrač napravi kretnju unazad kako bi izvukao nekog od protivničkih igrača, a da drugi igrač napravi kretnju naprijed kako bi napao taj otvoreni prostor. Potom bi uslijedio direktan pas za tog igrača.

Na slici iznad imamo grafički prikaz. Vidimo formiran trougao između „osmice“, krila i beka. Prva opcija je da ovaj trojac kreira povoljnu situaciju za upućivanje centaršuta/povratne lopte na „jačoj“ strani za krilo/beka. Druga je odigravanje pasa i kreiranje gol pozicije za krilo/napadača.

Također, imamo mogućnost promjene težišta igre. Postoji mogućnost direktnog pasa za beka na suprotnoj strani, nakon čega bi on mogao centrirati ili kombinovati sa krilom. Ili je moguće iz jednog troulga, prebaciti loptu u drugi trougao. Moguća je opcija da „osmica“ odigra pas za drugu „osmicu“ i da onda on kombinuje sa krilom i bekom. Također tu je mogućnost da se lopta u trougao prebaci preko napadača. Da napadač odloži loptu za „osmicu“ i da na taj način prebaci loptu na drugu stranu.

Dakle, najčešća situacije iz koje je Zrinjski prijetio je centaršut/povratna lopta. Na slici iznad imamo situaciju kada je upućen centaršut protiv 4 igrača u zadnjoj liniji. Dakle, bek je bio u vanjskom kanalu i mogao je uputiti centaršut. Krilo je bilo u „half-space“ zoni. Ovaj igrač se ponašao zavisno od situacije na terenu. On je mogao kombinovati sa krilom. Mogao je ponuditi pas opciju i potom šutirati ili kombinovati sa napadačem ili „osmicom“. Također je mogao ući u 16erac i napasti centaršut.

Napadač se nalazio između dva stopera. To mu je omogućavalo da sebi kreira povoljnu poziciju. Uzmimo za početnu poziciju to da se on nalazio između dva stopera. Iz te pozicije on je mogao napraviti različite kretnje. U toj početnoj poziciji, stoper koji je bliži lopti ne bi vidio njegovu početnu poziciju, dok bi dalji stoper vidio njegovu startnu poziciju. Imamo tri mogućnosti. Da napadač napadne prostor ispred bližeg stopera. On nije vidio početnu poziciju napadača, te je napadač to mogao iskorititi. Stoper nije znao da li će i kada će napadač napasti prostor ispred njega. Napadač je koristio prednost dinamike, jer se on ponašao proaktivno. Kada je lopta bila u letu, on je već bio u pokretu, u trku, čime je imao prednost nad stoperom. Stoper se nalazio u težoj poziciji jer se mora ponašati reaktivno. Mora pratiti i reagovati na kretnju napadača, čime je on u prednosti, jer zna i koji će prostor napasti, kada će ga napasti i pri tome se nalazi u kretnju.

Druga opcija je napasti prostor iza leđa prvog stopera, a ispred drugog stopera. Tada ga prvi stoper uopšte ne vidi. Drugi stoper ga vidi, ali napadač koristi već pomenutu prednost dinamike. Treća opcija je da napadne prostor iza leđa drugog stopera. Stoperi su obično fokusirani na loptu, tako da je napadač mogao da svojom pozicijom i kretnjom manipuliše kako bi ostvario povoljnu situaciju. On bi se pomjeranjem iza njegovih leđa našao izvan vidnog polja obojice, čime bi stekao i prednost dinamike i pozicionu prednost. Oni ne bi vidjeli koji će prostor napasti niti kada će to učiniti.

Također tu je opcija primjene tehnike „stani-kreni.“ Napadač npr. može započeti kretnju ka stoperu koji je bliži lopti. On će se ponašati reaktivno i krenut će sa napadačem. Tada se napadač može zaustaviti. Stoperi će se obično zaustaviti zajedno sa njim. Čim se oni zaustave on može opet započeti kretnju. Na taj način ostvaruje prednost, jer su oni stali i nisu spremni za njegovu novu kretnju. To je teža situacija, jer oni su iz mirovanja prešli u kretnju, a potom u mirovanje. Sada treba opet započeti sa kretnjom. Ili da napadač krene naprijed kako bi odvukao oba stopera, a onda iskoristio njihov fokus na loptu, te potom napao prostor iza njihovih leđa.

Također imamo opciju izmjene pravca, da napadač npr napravi kretnju van šesnaesterca, tj u ovom slučaju ka desno. Na taj način bi izvukao stopere, a onda da potom napravi kretnju ka golu i napadne prazan prostor. Krilo se nalazilo u daljoj „half-space“ zoni, obično iza leđa beka. Na taj način je on vezao tog beka i olakšavao napadaču da ostvari povoljnu poziciju. Krilo je isto tako moglo napasti centaršut. Krilo je bilo iza njegovih leđa, čime je imao navedene prednosti dinamike i nalaženja izvan vidnog polja svog čuvara, koji nije znao kada i kuda će se on kretati. Moguća je i saradnja između dva igrača. Da npr. napadač krene ka zoni prve stative i odvuče stopere, a da potom krilo napadne prazan prostor u centralnom dijelu peterca.

Prilikom centaršuta/povratne lopte dolazi do izražaja druga funkcija veznjaka. Veznjaci dinamično napadaju prostor između linija. Oni mogu biti direktna meta povratne lopte od strane krila/beka. Druga opcija je da budu indirektna meta. Da se odigra pas za napadača ili krilo, koji potom odlaže loptu za veznjaka koji upućuje udarac ka golu. Na slici iznad imamo situaciju kada je desno krilo odigralo loptu za napadača koji potom odlaže loptu svom veznjaku koji upućuje udarac ka golu. Vidimo prazan razmak iza igrača.

Dakle, prvo je napravljen prazan prostor o kojem je već bilo govora. Onda su veznjaci dinamično napali taj prostor i stekli prednost nad protivničkim igračima. Tako su ostvarili mogućnost da prvi stignu do vrha 16erca i da budu prijetnja. Igrači i Zrinjskog i protivničke ekipe su prvo bili ispred ovog zabilježenog prostora. Nakon istrčavanja, igrači su se našli iza tog prostora, s tim da su veznjaci Zrinjskog ostvarili prednost i prije stigli do željene pozicije. Za ovu strategiju forsiranja povratnih lopti i centaršuteva potrebni su igrači sa određenim karakteristikama. Zbog toga je i Jakirović napravio čistku i posložio ekipu.

Bekovi su vodeći asistenti ekipe, što ukazuje na važnost njihove uloge. Na tim pozicijama su potrebni igrači koji posjeduju moć ponavljanja, dobar centaršut i razumijevanje prostora i kombinatorike. Vezni igrači imaju već opisane funkcije i uloge, te je potrebno posjedovanje dinamike, dobrog udarca i osjećaja za kombinatoriku. Veznjaci su, nakon Bilbije, najbolji strijelci ekipe, što govori u prilog važnosti njihovog priključivanja iz drugog plana u fazi napada. Napadač treba imati dobar osjećaj za prostor, za napadanje lopti upućenih u 16erac. Krila trebaju imati dobar osjećaj za kombinatoriku, ali i za napadanje prostora prilikom centaršuta/povratne lopte.

Razlika između igre u 4-3-3 i u 4-2-3-1 je da je u ovoj drugoj formaciji Zrinjski obično koristio jednu „osmicu“. Tada bi Bilbija imao slobodu da se u fazi izgradnje napada spušta kako bi pomogao u cirkulaciji lopte i kako bi manipulisao protivničkim igračima (izvukao stopera ili izazvao dilemu kod veznih igrača). Obzirom na jednu „osmicu“ u sredini, on je obično bio u centralnoj zoni, za razliku od 4-3-3 kada su osmice bile u „half-space“ zonama. Ovdje se Bilbija spustio, primio pas i odložio ga za „osmicu.“ Tim je potezom proigrao svog veznjaka koji je bio licem okrenut ka golu protivnika u trenutku prijema lopte, a također je i izvukao jednog stopera.

Vidimo dva beka u vanjskim kanalima, dva krila u „half-space“ zonama, napadača i Bilbiju kao lutajućeg drugog špica. Opet je Zrinjski imao brojčanu nadmoć u završnoj fazi. Prilikom napada protiv odbrana sa 4 igrača, imali su 5na4. Protiv 5 u zadnjoj liniji, nastojali su imati 6na5, mada je bek na „slabijoj“ strani ponekad radi defanzivne sigurnosti ostajao povučeniji. U trenutku prijema lopte, „osmica“ ima više mogućnosti. Može direktno proigrati nekog od saigrača iza leđa protivničke odbrane, može odigrati za jednog od bekova ili može predati loptu nekome od saigrača kako bi oni dalje nastavili sa kombinatorikom.

Ova promjena, sa Bilbijom kao ofanzivnim veznim je kao što smo vidjeli koristila da se razbije zadnja linija od 5. On je počinjao visoko i onda se spuštao nazad, čime je izvlačio stopera i tako razbijao kompaktnost zadnje linije. Bilibija ima dobar osjećaj za igru, zadnji pas, te je tako donosio dodatni benefit u tom segmentu. Druga prednost je prilikom centaršuta/povratne lopte. Obzirom na 5 u zadnjoj liniji, sada je Zrinjski imao dodatnog igrača u 16ercu, čime je obezbijeđena bolja pozicija u završnici.

Napadač i Bilbija su se pozicionirali između 3 stopera. I imamo krilo čija je startna pozicija bila obično iza leđa beka. Sada imamo 3 igrača u 16ercu, tako da su i mogućnosti za kombinovanje brojnije. Dva su igrača mogla kreirati prostor za trećeg. Npr. da napadači opterete prostor na prvoj stativi i tako ostave prostor krilu za utrčavanje u sredini. Ili da dva igrača krenu naprijed ka golu i pomjere odbranu dublje i tako ostave prostor trećem igraču ispred odbrane. Individualna kretnja su slična kao i protiv linije od 4 tako da nećemo to ponavljati. Ovdje imamo i mogućnost pravljenja bloka.

Na slici iznad vidimo Bilbiju nešto povučenijeg u odnosu na napadača, koji stoji pored centralnog stopera. Bilbija može napasti prostor ispred njih, jer je napadač fiksirao tog stopera čime je onemogućio njegovu intervenciju.

Zaključak

Jakirović je ljubitelj direktnog fudbala, tj želi što prije doći u situaciju da ugrozi gol protvinika. Vidjeli smo principe i uloge igrača ekipe Zrinjskog. Glavni ciljevi su bili kreirati dilemu kod protivnika prilikom igranje odbrane, te adekvatno okupirati adekvatne zone.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.

Copyright PLBIH © All rights reserved. | PLBiH - Premijer liga BiH.
P