(Dosije PLBiH) Zašto nikad neće postojati bosanskohercegovački Dinamo?

Uvijek smo se tješili da je naš najveći nedostatak u poređenju sa Dinamom novac. No, je li zaista tako?

foto: GNK Dinamo

Četiri su događaja u vrlo kratkom vremenskom razdoblju uvjetovala nastanak ovog teksta, a pogađate, svi su direktno ili indirektno vezani za zagrebački Dinamo.

Prvo je zbog potvrđene zatvorske presude zbog isisavanja novca iz zagrebačkog kluba na poziciju trenera ostavku podnio Zoran Mamić. Potom je Dinamo doslovno pregazio Tottenham i plasirao se u četvrtfinale Evropske lige, a onda je Goal.com objavio svoju listu najtalentovanijih fudbalera svijeta, gdje je mjesto našao Dinamov Joško Gvardiol, dok su nešto ranije na Guardianovu puno cjenjenjeniju listu uvršteni i Bartol Barišić, te Tomislav Duvnjak.

Prije svih ovih pobrojanih dešavanja, još 12. februara, Romeo Jozak je gostovao u Podcast inkubatoru. Nekadašnji šef omladinskog pogona Dinama je u dvosatnom razgovoru otkrio kako su funkcionisale stvari u zagrebačkom klubu i zašto je Dinamo postao tako moćan.

Balada o kriminalcu

Ne bi ova tema zapravo trebala imati previše veze sa Bosnom i Hercegovinom i našom Premijer ligom, Jozak se na našu zemlju i naš fudbal zapravo nije osvrnuo niti jednom, ali nam je svejedno dao odgovore zašto smo tu gdje jesmo, odnosno zašto smo toliko daleko od nivoa na kojem želimo biti.

Reprezentativna pauza u kojoj nema premijerligaških utakmica i samim tim ni značajnijih događanja u samoj ligi ostavlja nam prostor da se u ovoj sedmici bavimo nečim drugim, vjerovatno za našu ligu i fudbal dugoročno puno bitnijim.

Dinamo je pregazio Tottenham u isto vrijeme kad su Zdravku i Zoranu Mamiću potvrđene presude, te  je Mamić stariji ponovo dobio priliku biti u centru pažnje i čak gostovati i kod Senada Hadžifejzovića na FACE TV. Ovo njegovo gostovanje je, kako to obično biva, u onom malom dijelu javnosti koji je zainteresovan za fudbal, povuklo nove podjele u mišljenju da li je Mamić kriminalac ili najbolji sportski radnik na Balkanu. A rijetki su priznali da je i jedno i drugo.

Mamić je svoju beskrupuloznost potvrdio time što je sa sobom povukao sudije koji su ga osudili u ovom procesu. Dokazao je njihovo blisko prijateljstvo sa samim sobom, fotografijama i brojnim drugim materijalima. Nije time pokazao da je nedužan, već samo da je djelovao kao dio šireg kriminalnog sistema, koji je godinama uživao privilegije zbog bliskosti sa njim, a sada ga se bezuspješno pokušava riješiti.

Mamićeva uspješnost u sportskim odlukama u Dinamu ne može nikako biti opravdanje za sve drugo što je uradio, jednako kako Mamićev kriminal ne može objasniti njegove, odnosno Dinamove sportske uspjehe.

Ovaj tekst međutim nije zamišljen kao nekakvo definisanje Mamićeve ličnosti, samo je nemoguće Dinamo spomenuti, a njega ostaviti potpuno van konteksta. Nije uostalom jedino pitanje koje se svakim Dinamovim uspjehom “useli“ u svakodnevnicu pitanje stope Mamićevog kriminaliteta, već i pitanje kako je Dinamo sada toliko jak, a naši klubovi toliko slabi, iako su nekad igrali istu ligu?

I ovo pitanje je zapravo samo naivno posmatranje slike stvarnosti, jer faktori koji utječu da se bespotrebno poredimo sa Dinamom prije svega su geografski i historijski, a nikako fudbalski. Za početak, Dinamo godišnje operiše budžetom koji je desetak puta veći od budžeta Sarajeva, a budžet Sarajeva je opet veći od budžeta njegova dva prva konkurenta zajedno. Više od toga u poređenju Dinama sa našim klubovima nije potrebno reći.

I uvijek smo, čak i Dosijeu PLBiH, u finansijskim razlikama pronalazili argument zašto je neobjektivno porediti se sa Dinamom. No, onda nam je oči otvorio podcast Romea Jozaka.

Zdravko Mamić će bez dileme vječito polarizirati javnost na ovim prostorima. Istina nije negdje na pola puta, on je presuđeni kriminalac, ali je pogrešno oduzimati mu zasluge iz segmenta selekcije kadrova za stvaranje vrhunskih igrača

Griješimo u (skoro) svemu

Jozak je prije svega jako kvalitetan i otvoren govornik, a osim toga, sfera njegovih životnih interesa i onoga što je izučavao apsolutno nije skučena i ograničena isključivo na fudbal. Zapravo, iako to nigdje ne naglašava eksplicitno, Jozak fudbal posmatra kao nauku i to interdisciplinarno skupa sa psihologijom, antropologijom, medicinom i brojnim drugim naukama.

Zastanite za trenutak i uzmite izjavu, opširniju ili kraću, bilo kojeg bh. trenera, nebitno da li se radi o šefu određene akademije ili prvog tima nekog kluba. Nećete baš nigdje naći ni približno opširan spektar fudbalskih i nefudbalskih ideja Jozakovom. To ne znači nužno da je ovaj čovjek kojeg je svojevremeno zvao Arsenal da mu posloži akademiju mnogo inteligentniji od svih naših stručnjaka. Međutim, način na koji on poima fudbal, i na koji se fudbal općenito poima u Hrvatskoj, mnogo je napredniji od našeg u svakom smislu i iz svake njegove rečenice vidi se nedostatak vizije u našem fudbalu.

Jozak tako govori o činjenici da je promijenio preko 20 trenera u tri godine otkad je preuzeo omladinski pogon Dinama, kako bi od njega dobio maksimum. Govori o tome da je u fudbalu izuzetno bitna skauting mreža, i da Dinamu na prostoru Hrvatske nije mogao promaći nijedan talentovan fudbaler. Govori i o Arsenalovom skautu koji je živio u Hrvatskoj i pratio kompletno područje Balkana. Jozak ovdje koristi jako zanimljiv primjer da bi dokazao o čemu govori, pa kaže da je čovjek upoznat sa svakim mladim fudbalerom Željezničara. Naravno, odnosi se to i na apsolutno sve naše klubove.

Decenijama slušamo priče o svom velikom fudbalskom talentu, o zemlji nebrušenih dijamanata koji samo treba da dobiju priliku u inostranstvu i pokazat će svoju vrijednost, a što je više dobijaju, to se češće vraćaju pognutih glava. Decenijama već slušamo da je glavni razlog što zaostajemo za regijom slabija marketinška pokrivenost i slabija infrastruktura. Tako nam je sada utješni moto da bi naš fudbal izgledao puno kvalitetnije, kada bi imao terene poput onih u Hrvatskoj.

Joško Gvardiol je rođen 2002. godine i za Dinamo ima 40 službenih nastupa, a tu su i neke od najvećih utakmica koje je ovaj klub odigrao u (novijoj) historiji. Filip Stevanović iz Partizana je također 2002. godište, s tim da je od Gvardiola mlađi preko pola godine, a već je odigrao preko 50 utakmica za beogradski klub.

No, neće oni još dugo igrati za ova dva kluba, jer su obojica otkupljeni od evropskih velikana. Gvardiol će u Leipzig, Stevanović u Manchester City, pa će Hrvatska i Srbija dobiti, nastavi li se razvoj ove dvojice momaka planiranim tokom, dva velika imena u budućnosti, igrače svjetske klase.

Premijer liga BiH u mlađim generacijama (2002. i 2003. godište) ima Azura Mahmića. Samo fudbaler Mladosti je standardan iz kompletne ove dvije generacije. To ne znači nužno da su one pune talenata koji samo čekaju da budu otkriveni. To znači da se sa njima nije radilo dovoljno dobro da bi sa 17 i 18 godina bili spremni da igraju Premijer ligu BiH.

Svjestan je toga onaj skaut Arsenala, koji zna da je kasno da se loš rad sa omladinom ispravlja u akademiji u Londonu. Svjestan je toga i Romeo Jozak, čiji je Dinamo ovo područje odavno pokrio i odvede svakog igrača koji pokaže dovoljno potencijala za iskorak. Svjesni toga trebamo biti i sami. Hrvatska nije ispred nas jer je dio Evropske unije, niti jer ima bolju infrastrukturu. Tačno je da više novca ulaže u fudbal i da zbog toga ima bolje rezultate, ali to je samo dio onoga što rade bolje od nas. Dok god živimo u iluzijama da smo ekstremno dobri i da nam fali samo malo, doživljavat ćemo gotovo pa svakodnevna prizemljenja. Tek kad odškolujemo kadar sposoban da naše klubove čvrsto utemelji na modernim principima, možemo se nadati boljitku. Dotad, gledajmo kako to rade bolji od nas.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.

Copyright plbih.ba 2019 Sva prava zadržana. Zabranjeno svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora. | PLBiH - Premijer liga BiH.