(Dosije PLBiH) Zašto Premijer liga BiH nema svog Lovru Zvonareka?

Ofanzivac Slaven Belupa iz Koprivnice Lovro Zvonarek ove sezone je odigrao 1491 minutu u dresu svog kluba u Hrvatskoj nogometnoj ligi, a za to vrijeme ovaj 17-godišnjak je upisao tri gola i dvije asistencije, sebi je priskrbio transfer direktno u Bayern i teško se oteti utisku da je pred njim svijetla budućnost.

Zvonarek je sakupio 1491 minutu u HNL-u, a nemoguće je, pošto se stalno pitamo kako hrvatska liga stvara vanserijska svjetska imena, a naša ne, ne povući različite paralele između dva takmičenja.

Evo jedne zanimljive. Zvonarek je sam odigrao ove sezone pet puta više minuta u hrvatskom šampionatu nego što su zajedno odigrali svi igrači u Premijer ligi BiH rođeni iste godine kad i on. I pritom je još mlađi od svih njih. Zapravo, podaci su još porazniji. Lovro Zvonarek je sam odigrao tek oko 200 minuta manje nego su u Premijer ligi BiH odigrali svi fudbaleri rođeni 2004. i 2005. godine zajedno.

I možda on nije najsretniji primjer jer se radi o vanserijskom talentu po kojeg je u Hrvatsku došao Bayern, i možda je njegova minutaža samo logična posljedica nevjerovatnog talenta koji posjeduje. Uostalom, i u Hrvatskoj postoje brojni primjeri mladih igrača koji ne igraju mnogo ili barem ne igraju onoliko koliko zaslužuju. Međutim, fokus nam ne smije biti, ili barem ne bi smio biti, na tome da postoje negativni primjeri u Hrvatskoj, već da (uglavnom) ne postoje pozitivni primjeri u Bosni i Hercegovini.

Kako se finansirati?

Ključni problem, i ključno pitanje koje stoji nad bosanskohercegovačkim fudbalom već godinama, zapravo je to kako da se klubovi finansiraju. I to je pitanje koje nema jednostavan odgovor, naročito jer u Bosni i Hercegovini mogućnost formalnog vlasništva nad klubom još uvijek ne postoji. Postoje načini da se uspostavi vlasništvo nad klubom, ali zahtijevaju puno administrativnih zavrzlama i zaista je teško vjerovati da neko i želi doći i investirati u naš fudbal. Dakle, umjesto da se stvori ambijent u kojem će investitori dobijati olakšice i tako ih se privuče da dođu, ambijent je takav da moraju pored novca pokazati i iracionalnu želju da dođu u Bosnu i Hercegovinu.

Ako zaključimo da investitore nije lako dovesti, a ako znamo da je za normalno funkcionisanje klubova u Premijer ligi BiH potrebno barem dva miliona maraka godišnje, mada je i taj broj proizvoljan i vjerovatno manji nego što bi trebao biti, postavlja se još jedno pitanje, odakle iznaći taj novac?

Odmah se nameće jedan odgovor, a to je plasman u evropska takmičenja. Međutim, za plasman u Evropu prije svega ne postoje garancije, a sve i da postoje, nagradni fond za učešće u pretkolima teško da može donijeti klubu dovoljno novca. Naravno, treba imati na umu i da klubovi koji potroše oko dva miliona maraka ili slične iznose, u Evropu svakako ne mogu izaći, a da oni koji izlaze u Evropu troše mnogo više i da ni njima nagradni fond od učešća u evropskim takmičenjima ne može pokriti toliko veliki dio budžeta, koliko bi vjerovatno željeli. Izlazak u grupnu fazu Konferencijske lige predstavljao bi odstupanje od tog pravila, ali izlazak u grupnu fazu bilo kojeg evropskog takmičenja dosad je bio nerealan za naše klubove, pa nije nešto na čemu se može graditi bilo kakva strategija.

Uzmemo li u obzir i da posjeta na stadionima i prihod od marketinga nisu ni približno toliki da bi pokrili izdatke, a nerijetko klubovi potroše više novca za organizaciju utakmice nego što od nje zarade, te da prihodi od TV-a prava koji se isplaćuju u vidu nagrade za plasman na tabeli većini klubova ne mogu popuniti ni 5% potrebnog budžeta, onda se zaista nameće zaključak da postoji samo jedan način da se novac zaradi, a to je prodaja igrača.

Da bi se govorilo o prodaji igrača u budućnosti, najbolje je zaviriti u prošlost, a sam pogled u prošlost pokazuje da je ubjedljivo najveća zarada svakog kluba u ligi došla nakon prodaje mladih igrača. I ne treba niko biti posebno pametan da bi to zaključio, svaka manja ili slabije razvijena fudbalska liga u Evropi služi kao razvojni poligon za snažnije lige. Igrači koji se kupuju, kupuju se jer pokazuju potencijal i jer klub koji ih kupuje vjeruje da su dovoljno mladi da imaju još prostora za napredak te da se kroz igranje u ovom klubu mogu dodatno razviti, podići sebi cijenu i donijeti klubu profit jednom kad dođe vrijeme za njihovu prodaju na još viši nivo.

I ako pogledamo ko je iz ove lige odlazio za koliko novca u prethodnim godinama i potom pravio napredak u karijeri, zaključit ćemo da su premijerligaši ubjedljivo najbolje profitirali na transferima igrača između 20 i 22 godine, koji su pritom odigrali barem dvije seniorske sezone u Premijer ligi BiH i tako se spremili za nastup u inostranstvu. Postoje, naravno, i izuzeci od ovog pravila, ali generalno se može reći da su 22 godine starosti neka gornja granica u smislu onoga što klub može zaraditi od prodaje igrača i onoga što sam igrač može napraviti u kasnijoj karijeri. I ovdje je bitno istaći da govorimo o fudbalerima koji nisu napravili svjetsku karijeru, ali su u srednjem rangu evropskog fudbala uspjeli da se dokažu. Dakle, to se odnosi na igrače poput Riada Bajića, Gojka Cimirota ili Harisa Duljevića.

Sve njih inostrani klubovi su doveli kao potencijal koji mogu dalje razvijati, ali istovremeno i dovoljno spremne, najbolje igrače Premijer lige na svojim pozicijama, da odmah mogu početi doprinositi rezultatima. Oni koji su otišli kao mlađi, poput Amira Hadžiahmetovića, imali su i mnogo više vremena za nametanje i dokazivanje, a samim tim, otvorilo im se i više šanse za uspjeh, pa će tako Hadžiahmetović od naredne sezone vjerovatno igrati za Udinese. Da je u Premijer ligi ostao sezonu ili dvije duže, vjerovatno bi transfer u lige petice ostao neispunjeni san.

Premijer liga BiH, dakle, nije stvorila već dugo niti jednog igrača koji bi ostavio dublji trag u najjačim ligama Evrope. Sporadičnih pokušaja, poput odlaska Harisa Duljevića u francuski Nimes, ili Riada Bajića u Udinese, svakako je bilo. No, gotovo da ne postoje igrači koji su ponikli u Premijer ligi BiH, a koji su uspjeli napraviti zavidne karijere u snažnijim ligama. Nećemo se vraćati na primjer Edina Džeke, poštenije je govoriti o novijoj historiji, jer je Džekin transfer, osim što je bio jako davno, svakako izuzetak od standardnog obrasca ponašanja.

Dakle, kada igrač ode iz Bosne i Hercegovine sa 22 godine, ima otprilike dvije ili tri sezone da se u ligama srednjeg ranga dokaže prije nego uslijedi transfer u najjače lige. Jako je bitno istaći da mi nismo kupovno tržište za najjače lige, nego najčešće za drugi ili čak treći rang evropskih liga po snazi. U prevodu, igrači koji odlaze iz ove lige moraju proći minimalno jednu stepenicu prije odlaska u najjače lige, a nekad čak i dvije. I da bi postali zanimljivi klubovima iz najjačih liga, moraju biti i dovoljno mladi da bi ih se isplatilo dovesti. Gojko Cimirot je jako dobar primjer.

Iz Sarajeva je u PAOK otišao sa 22 godine, a onda mu je trebalo dvije i po godine konstantnog igranja da privuče pažnju iz inostranstva. Prešao je u belgijski Standard, koji mu je trebao biti stepenica do najjačih liga. No, u momentu prelaska u Standard Cimirot je već imao 25 godina, dok se promovisao u jednog od najboljih igrača Standarda napunio je već 27 godina i bio je u fazi kad se transfer u jače lige teško ostvaruje, pogotovo ako je u pitanju igrač koji nema pasoš neke od EU zemalja.

Cimirot teško da je napravio pogrešan korak u karijeri. Na Koševo je došao sa 20 godina nakon dvije sezone standardnog igranja u Leotaru, potom je dvije sezone standardno igrao za Sarajevo, zatim je bio standardan dvije i po sezone u PAOK-u, ali već mu je bilo malo kasno za transfer na najviši nivo.

Dakle, fudbaleri u Premijer ligi BiH bi morali počinjati puno ranije da igraju za prvi tim, ako želimo da ova liga proizvodi igrače za ozbiljan nivo fudbala i ako se nadamo da će jednog dana njeni produkti činiti okosnicu reprezentacije. Vjerovatno je zbog toga i Nogometni/Fudbalski savez BiH usvojio pravilo da dva mlada igrača moraju počinjati svaku utakmicu, a da je jedan mora završiti, da bi ga potom modifikovao i dodatno “pritisnuo” klubove koji su zloupotrebljavali norme. Tako je po najnovijim pravilima svaki klub dužan u prvih 45 minuta imati najmanje dva mlada igrača na terenu, dok u drugom poluvremenu mora igrati minimalno jedan u svakom momentu.

A kako rade naši klubovi? Već smo vidjeli iz primjera Lovre Zvonareka, odnosno iz poređenja njegove sa minutažom mladih fudbalera u Bosni i Hercegovini, da na ovom pitanju ne rade dovoljno. Zrinjski je recimo ovog ljeta prodao Ivana Bašića u Rusiju i neslužbeno se spominje milionska brojka u eurima. Bašić je 2002. godište, a igrao je u paru sa Igorom Savićem, koji je dvije godine stariji i kojeg su Jakirovićevi prethodnici ocijenili kao nedovoljno talentovanog i poslali ga na posudbu u niži rang. Sa veznim redom Bašić – Savić kojem se kasnije pridružio Niko Janković (2001. godište), Zrinjski je pregazio konkurenciju, a evidentno je stvorio sebi i uslove za ogromnu zaradu na transferima ovih igrača.

Željezničar je prodao Amira Hadžiahmetovića u Tursku još 2016. godine, a u ugovoru sa Konyasporom postojala je klauzula po kojoj će 20% od narednog transfera veznjaka pripasti Željezničaru. Spominje se transfer u Udinese koji je po mnogima već završen, a od sedam miliona kolika je navodna vrijednost transfera, Željezničaru bi trebalo pripasti čak milion i 200 hiljada eura.

Slična je priča sa Sarajevom, koje ima 15% od idućeg transfera Vladana Kovačevića, a njegov klub za transfer traži negdje između 4 i 5 miliona eura, pa će se imati čemu radovati i u Sarajevu ako Kovačević zaista ode iz Rakowa ovog ljeta.

Pored ovih procenata, klubovima pripada određen procenat od svakog transfera do kraja karijere za svakog fudbalera koji je proveo određen period između 16. i 23. godine u tim klubovima, a Željezničar je zahvaljujući tome nekoliko puta naplaćivao transfere Edina Džeke.

Strateški zaokret prijeka potreba

Umjesto da se kompletna liga okrene potpuno mladim igračima, uz svijest da se samo tako klubovi mogu stabilizovati, ili da to urade barem oni klubovi koji nemaju prevelikih rezultatskih ambicija, mi iz sezone u sezonu gledamo kako Don Kihot uzima obličja bosanskohercegovačkih klubova, natrpava ekipu vrlo iskusnim igračima i kreće u borbu za ostvarenje nekakvih nerealnih ambicija, da bi se onda ta ista ekipa “raspala” na kraju sezone usljed nemogućnosti finansiranja.

Od svih igrača rođenih 2003. godine i kasnije u cijeloj Premijer ligi BiH, zadovoljavajuću minutažu dobio je jedino Mustafa Šukilović iz Tuzla Cityja, koji je odigrao 1881 minutu u svim takmičenjima. Pored Ivana Bašića koji je ranije spomenut, od svih igrača rođenih 2002. godine, zadovoljavajuću su minutažu dobili samo golman Borca Nikola Ćetković (2280 minuta), napadač Rudara Joseph Amoah (1791 minuta), te golman Tuzla Cityja Bakir Brajlović (1710 minuta). Samo je dakle pet stvarno mladih igrača u kompletnoj ligi uspjelo odigrati barem polovinu minuta koje su bile na raspolaganju.

Nešto je bolje stanje ako pogledamo igrače rođene 2000. i 2001. godine, ali iako su se oni uklapali u ono pravilo Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH o broju mladih igrača na terenu, postavlja se pitanje da li je zaista prekasno za razvijati takve igrače. Pohvalna je, naravno, minutaža i za njih, ali fudbaleri poput Andreja Đokanovića u Sarajevu ili Luke Malića u Željezničaru bili su već formirani i prije ove sezone. Veći je međutim problem činjenica da su mnogi uspjeli skupiti određene minute samo jer su rođeni 2000. godine, a da već od naredne sezone klubovi na njih neće računati, jer više ne spadaju u zaštićeno godište. Umjesto da prostor daju talentovanijim igračima, išli su sigurnom opcijom, baš kao što će naredne sezone ići sa 2001. godištima. I suštinski neće dobiti ništa, ni oni koji se zavaravaju da daju šansu mladima, ni igrači koji se zavaravaju da dobijaju šansu.

Rano je tvrditi neke stvari, ali dojam je da će i naredna sezona u najboljem slučaju poslužiti trenerima i klubovima da pokušaju spasiti igrače rođene 2001. godine, baš kao što se prošle godine “spašavali” igrači rođeni 2000. godine. Time će biti zatvoren put za one mlađe, kojima je minutaža potrebna čim izađu iz juniorskog tima ili čak i prije, i koji nakon nerijetko višegodišnjeg čekanja ne budu više u stanju da se izbore i za šta, čak i ako dobiju šansu. Rijetki su igrači poput Igora Savića, koji se kao izlazna generacija U-21 godišta uspiju etablirati, toliko rijetki da je Savić praktično jedini takav primjer u prošloj sezoni.

Igrači rođeni 2004. i 2005. godine ozbiljniju minutažu će početi skupljati vjerovatno u sezoni 2024/2025, a onda ćemo u čudu gledati ka susjedstvu i pitati se kako nismo u stanju stvoriti kvalitetne igrače i gdje je neki novi Lovro Zvonarek, kojih će Hrvati dotad još nekoliko “izbaciti”. I vjerovatno ni tad nećemo shvatiti da nije pravo pitanje imamo li mi nekog svog Zvonareka, nego zašto ga ne bismo bili u stanju prepoznati sve i da ga imamo.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.