Mala priča o velikim Radnicima

23.1.2015. godine održana je sjednica Skupštine FK Radnik iz Bijeljine, prvi put nakon osam godina. Na Skupštini je izabran i novi predsjednik, Mladen Krstajić, i od tada Radnik kontinuirano raste kao klub i postaje konstanta bosanskohercegovačkog fudbala. Desilo se to tačno na polusezoni, mjesec dana uoči nastavka prvenstva, a Radnik je bio predzadnji na tabeli sa svega 10 bodova iz 15 utakmica (liga se tada sastojala od 16 klubova). Krstajić je stigao sa skromnim najavama, da pokuša spasiti klub od ispadanja i izgradi neki sistem koji će omogućiti Radniku da postane stabilan premijerligaš. Na taj poduhvat odlučio se kako bi se na neki način odužio sredini u kojoj je potekao i u kojoj mu i danas živi uža rodbina.

Ekipa je na kraju te sezone završila na 10. mjestu i ispunila osnovni cilj, opstanak u ligi. Na ljeto su pojačani igračima koji tada nisu bili pretjerano poznati sportskoj javnosti u BiH, ali su poslije ostvarili vrlo dobre karijere za naše uslove. U klub su stigli Slobodan Jakovljević, Dušan Hodžić i Adnan Šećerović, a na polusezoni pridružili su im se Mladen Zeljković, Dejan Janković, Joco Stokić, Aleksandar Glišić i Nenad Srečković. U timu su već bili iskusni Asmir Avdukić i jedan od najboljih napadača u ligi, Marko Obradović, ali i plejada mladih i veoma talentovanih igrača poput Samira Memiševića, Dine Beširevića i Dejana Maksimovića. Sve je lijepo u jednu kompaktnu cjelinu ukomponovao trener Slavko Petrović i na kraju te sezone ostvaren je najveći uspjeh u historiji kluba, osvajanje Kupa Bosne i Hercegovine što je značilo i historijski nastup u evropskim takmičenjima po prvi put od osnivanja kluba 1945. godine. 

Iskoristili su povoljan žrijeb i relativno lako stigli do polufinala gdje su u dvije utakmice bili bolji od Širokog Brijega, da bi u finalu savladali Slobodu. Bilo je 3:0 u revanšu u Bijeljini, Dušan Hodžić je postigao jedan gol, a dva su bila djelo stopera Memiševića, koji se na taj način sa stilom oprostio od dresa Radnika. O kakvoj se generaciji radilo najbolje govori razvoj njihove karijere nakon Radnika. Slobodan Jakovljević je sa Zrinjskim postao višestruki prvak BiH pa čak i kapiten tima, Dušan Hodžić je sa Sarajevom osvojio duplu krunu, Obradović je karijeru nastavio u Rusiji, Memišević u Groningenu, a Dino Beširević u Hajduku. Memišević i Beširević su dočekali i pozive u A reprezentaciju BiH.

Radnik je u toj historijskoj sezoni završio na 7. poziciji u prvenstvu, ali samo iz razloga jer su zadnju četvrtinu takmičenja potpuno žrtvovali zbog Kupa BiH, pa su doživjeli neke neplanirane poraze i skliznuli za par mjesta na tabeli. Od tada je Radnik u svakoj sezoni podizao ljestvicu i ostvarivao plasmane u gornji dio tabele. Šesto mjesto, peto mjesto, peto mjesto. To su plasmani Radnika u posljednje tri sezone. Nakon 12 kola u ovoj sezoni drže četvrto mjesto sa realnim šansama da ostvare najbolji plasman u PLBIH ikada.

Dolazak Mladena Krstajića potpuno je promijenio filozofiju kompletnog kluba. Organizacijski je sve podignuto na mnogo veći nivo, a napravaljen je i zaokret po pitanju selekcije igrača ali i trenerskog kadra. Radnik je postao klub koji se fokusirao na razvoj i prodaju mladih igrača, a veliku ulogu u njihovom razvoju imali su iskusni igrači poput Lučića i Đurića koji su svjesno dovedeni kao svojevrsni mentori i igrači koji mogu „držati“ svlačionicu pod kontrolom. Bez ikakvog rezultatskog imperativa, ekipa je razvila svoj stil igre i na taj način profilisala svoje igrače. Isto ljeto kada je Memišević ostvario transfer u Groningen, u klub je besplatno stigao mladi stoper Besim Šerbečić. Godinu i po dana kasnije, Šerbečić je prešao u Rosenborg. Ekipe se mijenjaju, igrači odlaze i dolaze, a utisak je da u Radniku uvijek imaju spremno rješenje za sve procese koji se dešavaju, bar tako govori tabela u posljednjih nekoliko sezona, ali i ono što gledamo na terenu.

Strategija, planiranje i kontinuitet igračkog i trenerskog kadra je nešto što je u Radniku esencijalno i što je donijelo sjajne rezultate u posljednjim sezonama, i pored činjenice da je to klub sa skromnim budžetom čak i za bosanskohercegovačke prilike. Sezona u kojoj je osvojen Kup BiH bila je posljednja sezona u igračkoj karijeri Mladena Žižovića. Žižović je te godine odigrao 11 utakmica u sezoni, od čega dvije u Kupu BiH, i na taj način ostavio i svoj pečat na osvajanje najvećeg trofeja u historiji kluba. Već sljedeće sezone Žižović je bio u stručnom štabu kao pomoćni trener. U svojoj posljednjoj sezoni kao igrač bio je u prilici da se edukuje i spremi za posao trenera, ali i da prati procese koji se dešavaju u klubu, i kada bude vrijeme prihvati se posla i nastavi tačno onim putem kojim je Krstajić sa svojim saradnicima naumio ići u narednim sezonama. Bio je pravi čovjek na pravom mjestu, dovoljno iskusan jer je kao igrač odigrao na stotine utakmica i poznaje ovu ligu do srži, a opet dovoljno mlad da unese nešto novo u bh. fudbal po pitanju filozofije igre, odnosa sa igračima, pa čak i medijskih nastupa. 

Žižović je prvo bio pomoćnik Slavki Petroviću, pa Nebojši Miloševiću. Kada je Milošević napustio Bijeljinu potpuno logično je bilo da Žižović, kao neko ko je u klubu od dolaska Krstajića, dobije priliku na mjestu glavnog trenera. Od tada je pošlo 29 mjeseci, što je frapantan podatak za jedan klub u PLBIH. U historiji Premijer lige Bosne i Hercegovine teško je pronaći trenera koji je tri sezone u nizu bio na klupi jednog tima od početka do kraja sezone. Žižović bi mogao biti taj, ukoliko do kraja ovog prvenstva ostane u Radniku, a s obzirom na razvoj situacije za sada vjerovatno će tako i biti. „Preživio“ je Žižović u proteklom periodu i seriju od 5 poraza što je najbolji pokazatelj kako se u Radniku razmišlja, planira i radi. U većini drugih klubova bi već poslije trećeg poraza kupio svoje stvari i pozdravljao se sa igračima.

Ove sezone nesretno su ispali u Evropi od Spartaka iz Trnave nakon slabijeg izvođenja penala, i zbog toga su malo sporije ušli u prvenstvo. Sada su se konsolidovali i napravili seriju od šest pobjeda na posljednjih sedam utakmica. To je trenutno dovoljno za četvrto mjesto, sa tri boda manje od Tuzla Cityja i Sarajeva koji su na vrhu tabele. Radnik igra onako kako bi Žižović htio, svaki napad počinje od golmana i lopta se iznosi isključivo kroz pas. Insistira se na brzoj pas igri kroz jedan ili dva dodira, a mozak tima je Velibor Đurić kojem godine ništa ne mogu i koji ima iznadprosječnu fudbalsku inteligenciju. Opterećuje se lijeva strana na kojoj ove sezone sjajno igra Slaviša Radović, a kada se desna strana očisti onda taj prostor koristi veoma brzi Peco. Odbrana počinje od napadača Karića i to je osnovni postulat Žižovića. Irfan Hadžić je svojevremeno imao nizove od nekoliko utakmica u kojima ne postigne pogodak ili uopšte ne učestvuje u akcijama kod golova, ali Žižović je uvijek isticao koliko je on bitan igrač za ekipu i koliko radi prije svega u odbrani. Nagrada za to stigla je u prošloj sezoni kada je Hadžić počeo postizati golove u kontinuitetu i na kraju zaradio i poziv u A reprezentaciju BiH.

Radnik je najbolji primjer kako se sa malim budžetom mogu ostvarivati dobri rezultati, igrati lijepo za oko, ali i razvijati i prodavati mlade igrače. Nema velikih zvijezda koje se izdvajaju i kolektiv je na prvom mjestu. To je nešto što iz Radnika ponavljaju uoči i poslije svake utakmice, čak i kada neko briljira i postigne hat-trick, a zove se Velibor Đurić. Đurić je faktički Žižovićev asistent na travnjaku. Sve spomenuto su odlike kluba kojeg vode ljudi koji se itekako razumiju u fudbal, a takvih je u vlasničkim i upravljačkim strukturama u klubovima u BiH minimalan broj, nažalost.

Zbog toga su sa nevjericom dočekani medijski natpisi uoči ove sezone koji su govorili o odlasku Mladena Krstajića iz Radnika. Stvar je očigledno mnogo kompleksnija nego što javnost može i zamisliti, a cijela priča dobila je političke konotacije. Grad Bijeljina je uskratio određena novčana sredstva klubu koji ionako kuburi sa novcem, a Krstajić je u nekoliko medijskih istupa jasno naglasio da klub bez podrške lokalne zajednice jednostavno ne može više od ovoga. Radniku treba bolji teren, reflektori i infrastruktura za razvoj mladih igrača ukoliko želi postati redovan učesnik takmičenja u Evropi. To je klub koji ima predispozicije za tako nešto, ali potrebno je da se probudi i Bijeljina kao grad. Neprihvatljivo je da Radnik ima jednu od najslabijih posjeta u ligi u gradu koji ima preko 100 hiljada stanovnika. Jednostavno, Bijeljina mora početi više da cijeni sve ono što je Radnik uradio u proteklih par sezona, ali i da iskoristi potencijal kompletne regije pa i geografskog položaja i nametne se kao jedan od bitnih faktora u fudbalu u BiH. Ljudi koji rade u Radniku to zaslužuju.   

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.