Bh. klubovi i evropski snovi: Koliko smo zapravo dobri?

Kraj mjeseca augusta obično je period kada sumiramo evropski nastup bosanskohercegovačkih klubova za tekuću sezonu i okrećemo se praćenju Premijer lige BiH, a samo u rijetkim situacijama poneki naš predstavnik u eurokupovima uspješno zaluta u “evropski“ septembar.

Prvi put u historiji, sva četiri naša evropska predstavnika imat će nastup u septembru i niko još nije ispao, iako je takav ishod dosadašnje evropske sezone prvenstveno uzrokovan pandemijom korona virusa, što za posljedicu ima pomjeranje oba UEFA takmičenja.

Ipak, prvi evropski utisci ove sezone o našem fudbalu i njegovoj poziciji u odnosu na evropski djeluju prilično pozitivno i osvježavajuće, s obzirom na to da imamo ligu koja se gotovo po pravilu svrstava u red uvjerljivo najlošijih u Evropi, iako situacija na terenu zaista nije tako grozna.

Nedostatak kvaliteta i(li) manjkavost sistema

Tačno je da adekvatna strategija razvoja bh. fudbala ne postoji, ali se po običaju polazi od pogrešne pretpostavke da naša liga ima sve preduslove za napredak, jer se ignoriše postojanje onog najvažnijeg, a to je novac. Ne postoji bolji generator strategije od novca, a finansijska slika i pozicija klubova uglavnom je refleksija ekonomske slike države. U svim takvim pričama postoje i izuzeci iz šire slike, bogati tajkuni i multimilijarderi koji svojim investicijama podižu klubove daleko iznad rejtinga liga iz kojih dolaze, ali u Bosni i Hercegovini takvi vlasnici ne postoje, barem u smislu izuzetno velikih investicija, te ogromna većina klubova posluje kao društvena svojina.

Ukratko, više novca omogućuje razvoj infrastrukture, što pomaže razvoju mladih igrača. Omogućuje adekvatniju edukaciju stručnog osoblja, bolji pristup razvoju igrača, mogućnost dovođenja kvalitetnijih igrača iz inostranstva te duže zadržavanje kvalitetnih fudbalera. Sve su to razvojni segmenti u kojima naši klubovi kaskaju i koji im onemogućavaju da dostignu nivo kojem se nadamo. I pored toga, neke su stvari nakon posljednjih mečeva koje su naši klubovi igrali već poprilično jasnije.

FK Sarajevo je prvi put u novom sistemu UEFA takmičenja prošao prvo pretkolo Lige prvaka. Dosad to našim klubovima nije polazilo za rukom, ali iz vrlo jednostavnog razloga. Od sezone 2008/2009, posljednje u kojoj se igrao Kup UEFA, naši klubovi su u promijenjenom sistemu takmičenja izgubili status nosioca koji im je praktično bio garantovan u prvom pretkolu.

Modriča je tada rutinski eliminisala Dinamo iz Tirane, a već naredne sezone, Liga prvaka je zbog formiranja Evropske lige i sama doživjela rekonstrukciju. Uvedeno je četvrto pretkolo nazvano play off kako bi zvučalo manje ponižavajuće za sve klubove koji se tamo nađu, a naši timovi su u novoj sezoni počinjali takmičenje iz drugog pretkola i bez statusa nosioca. Suštinska promjena je bila da i dalje moramo proći tri protivnika, ali da sada ni protiv prvog nismo nosioci.

Zbog UEFA sistema regionalizacije, naši klubovi su uvijek mogli dobiti gotovo isključivo ekipe iz uske liste zemalja i nisu mogli nikako raditi na povećavanju koeficijenta, pogotovo uzme li se u obzir da ova liga nije nalik na hrvatsku ili bjelorusku, gdje se u skoro svakoj sezoni unaprijed zna pobjednik.

Tako je Zrinjski u prvoj sezoni u novom sistemu takmičenja ispao od Slovana iz Bratislave, godinu dana kasnije za Željezničar je koban bio Hapoel iz Tel Aviva, da bi 2011. godine još jedan izraelski tim, ovaj put Maccabi iz Haife, bio koban za Borac iz Banja Luke.

Naredno ljeto, Željezničar je eliminisan od Maribora, a 2013. godine, bolja od njega je bila Viktoria iz Plzena. Zrinjski je 2014. godine eliminisan od Maribora, 2015. godine poljski Lech je izbacio Sarajevo, a 2016. godine, Legia iz Varšave je eliminisala Zrinjski. Mostarski tim je naredne sezone ispao od Maribora, a 2018. godine konačno je stekao status nosioca. I na vlastitu nesreću u žrijebu dobio Spartak iz Trnave, koji ga je eliminisao prije nego je te sezone otišao u grupnu fazu Evropske lige.

Prošle sezone, Sarajevo je eliminisao škotski Celtic, što je označilo 11 godina evropskih neuspjeha, no previše je površno tako ocijeniti stvari. Realnost je da je samo Zrinjski 2018. godine imao kakvu-takvu šansu da ostvari plasman dalje, ali je realnost i da smo u 11 godina igrali sa Mariborom tri puta, a prvacima Izraela, Poljske i Slovačke po dva puta, a po jednom smo igrali sa prvacima Češke i Škotske. Nikad se zbog regionalizacije nismo sreli sa prvacima slabijih zemalja, a kojih je među nosiocima uvijek bilo. Naši su klubovi po nepisanom pravilu bili osuđeni na isti set ekipa iznova i iznova, ekipa sa kojima se jednostavno ne možemo porediti.

Rezultat kao jedino mjerilo

Posljedica najvećim dijelom takve politike se najbolje ogleda u činjenici da Bosna i Hercegovina spada u malu grupu evropskih fudbalskih liliputanaca čije nacionalne lige nikad nisu dale predstavnika u grupnoj fazi nekog od evropskih takmičenja. No, upravo je ocjenjivanje kroz ovaj suštinski nebitan podatak veliki problem u kvalitetnoj procjeni naše lige.

Želimo i mi učešća u velikim takmičenjima kao što ih svako normalan želi, ali ništa suštinski drugačije ne ni bilo za naš fudbal da je Sarajevo 2009. godine uspjelo eliminisati Cluj, ili da je neko od naših predstavnika uspio da se “provuče“ u grupnu fazu. Osim, što bi to, naravno, mnogo značilo navijačima Sarajeva. Ali dugoročno, ne bi to promijenilo suštinsku sliku našeg fudbala.

Makedonija, odnosno Sjeverna Makedonija kako bi se ta zemlja danas trebala zvati,  imala je svog predstavnika. Imao ga je Luksemburg, imale su ga lige Irske, Litvanije i Albanije. To ne znači da su po automatizmu ove lige snažnije od Premijer lige BiH. To samo znači da su u jednom momentu u svojoj ranijoj historiji njihovi predstavnici imali sklop adekvatnog kadriranja i sreće i da su to na adekvatan način iskoristili. Naši klubovi to nisu uspjeli.

Sarajevo nije briljiralo u gostima kod Connah’s Quaya, ali je odradilo rutinski posao i plasiralo se dalje. Connah’s Quay Nomads, prvak Velsa, djelovao je poput ekipa iz nižih rangova našeg fudbala. Tehnički, a ni taktički nije bio ni blizu Sarajevu. I kompletna slika velškog  fudbala je slika borbenosti, zalaganja i bacanja “glavom gdje drugi ne bi ni nogom“. To je duboko ukorijenjena filozofija u fudbalu ove zemlje i neće se još dugo promijeniti. Dekadentna je iz naše perspektive i naš će fudbal zbog samog pristupa uvijek biti iznad fudbala koji se igra u ovoj zemlji.

Prvenstvo Luksemburga imalo je svog učesnika u grupnoj fazi Evropske lige, ali Zrinjski je u četvrtak pokazao da i dalje postoji ozbiljna razlika između fudbala u BiH i fudbala u Luksemburgu. Ova mala zemlja je bogata, stvari se rade studioznije i dugoročnije te se lakše privlače igrači iz zemalja okruženja, pa u ovu ligu povremeno zalutaju i fudbaleri koji su godinama igrali Bundesligu. No, to i dalje ne znači da nam Luksemburg može držati fudbalske lekcije, iako postoje neke stvari koje bi bilo poželjno prepisati.

Banjalučki Borac nije ostavio previše dobar utisak protiv Sutjeske, ali Banjalučanima je prolaz bio puno bitniji od utiska. Ako ovaj klub želi ostvariti dugoročne planove o uključivanju u borbu za domaće trofeje, morat će svoj pristup igri drastično promijeniti. Ali to su pitanja koja će se rješavati na nešto duže staze.

Sarajevo je jedini bh. tim koji je ove sezone doživio evropsko ispadanje, ali nastavlja svoju evropsku avanturu u Evropskoj ligi. Ispadanja se dešavaju i nisu tragedija, makar se desila i nakon katastrofalnog suđenja kojem je Sarajevo bilo izloženo u Brestu. Porazi se ne smiju slaviti, ali ako ima utjehe u ovosezonskom i prošlosezonskom ispadanju Sarajeva od bjeloruskih predstavnika u Ligi prvaka i Evropskoj ligi, onda je to činjenica da je Bordo tim svoje protivnike nadigrao u oba navrata. Iako, barem na papiru, to nije trebao biti slučaj.

Herojski prolazi uz defanzivnu igru i 90 minuta sreće lijepi su, ali dugoročno nisu nikakav pokazatelj kvaliteta. Naravno, slabiji tim će se uvijek protiv snažnijeg truditi da iskoristi svoje prednosti i pritom neutrališe protivničke i takav je pristup igri legitiman i zapravo u pojedinim situacijama poželjan, no izvlačiti konkretnije zaključke iz takvih utakmica nije sasvim adekvatno.

Možda će Borac defanzivnom igrom uspjeti da izbaci portugalski Rio Ave i bilo bi to jako poželjno, ali to neće pokazati da se Premijer liga BiH može i treba porediti sa portugalskom. Isto kao što ranija ispadanja Sarajeva od  Zete, Kukesija ili Zarije, u utakmicama u kojima je Bordo tim dominirao, ne pokazuju da su crnogorska, albanska ili moldavska liga snažnije od Premijer lige BiH.

Sarajevo je posljednji bh. tim koji je igrao play off Evropske lige. Bilo je to sada već pomalo davne 2014. godine, kada je Bordo tim eliminisan od Borussije Monchengladbach. Upravo Sarajevo i ove sezone ima najbolju šansu da dohvati play off, jer će 24. septembra u našoj zemlji ugostiti Astanu, ili ako bude imalo dodatnu sreću, podgoričku Budućnost.

Ako pretpostavimo da će protivnik Sarajevu biti Astana i da će je Sarajevo eliminisati, to i dalje neće značiti da je naša liga jača od kazahstanske. Ako se Bordo tim bude kao domaćin primoran braniti cijeli meč i “provuče“ se dalje, to će ipak značiti da je kazahstanska liga snažnija od naše. Bez obzira na ishod utakmice, ako Sarajevo uspije nadigrati Astanu, dominirati i stvarati šanse, bit će to puno bolji pokazatelj.

Naravno, isto vrijedi i za gostovanje Željezničara u Izraelu i gostovanje Zrinjskog kod Olimpije u Ljubljani. Objektivno je reći da i jedni i drugi imaju težak zadatak i da se adekvatna ocjena neće moći dati samo na osnovu rezultata nakon 90 minuta igre. Pa bio on pozitivan ili negativan.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.