PLBiH – Premijer liga BiH

Sve o fudbalu u BiH

(Dosije PLBiH) Dvije strane bosanskohercegovačke fudbalske medalje

Velež je spasio čast bh. fudbala u evropskoj sezoni koja prijeti da bude jedna od najkatastrofalnijih za našu zemlju. Zašto je u istoj noći Velež napravio vrhunski rezultat, a Borac doživio nevjerovatnu blamažu? Razlozi su zapravo sasvim jasni

Foto: SCSport.ba

Bio je to četvrti oktobar 2020. godine, a nelagoda u press salonu na Gradskom stadionu u Banjaluci dostigla je maksimum kada je Vlado Jagodić, vidno bijesan zbog toga što trener Veleža Feđa Dudić u pitanje dovodi način na koji je Borac došao do pobjede, ispalio da mu je žao Veleža, ali da će, ako želi u vrh, morati razmisliti o struci koja ga vodi.

Bez ustezanja i bez ikakvog stida, Jagodić je tada valjda htio poniziti Dudića i proglasiti ga lošim trenerom, no sudbina se lijepo poigrala sa njim. Nepunih godinu dana kasnije, Feđa Dudić je napravio jedan od najvećih evropskih rezultata u fudbalskoj historiji naše zemlje otkad je nezavisna i praktično je doveo Velež u vrh, a Jagodić vodi Radnik iz Bijeljine, sa kojim ga čeka grčevita borba za opstanak i praktično je pao na dno.

Dvije različite filozofije

Priča o Jagodiću sa jedne i Dudiću sa druge, ili ako hoćete, Borcu sa jedne i Veležu sa druge strane, ponovo je aktuelna nakon utakmica drugog pretkola Konferencijske lige, jer govori o dva različita načina poimanja fudbala i organizovanja fudbalskog kluba, a vrlo ju je bitno istaći i ispričati, iz prostog razloga da bi poslužila svima kao primjer kako uspješno voditi sportsku, ali i bilo koju drugu organizaciju.

Na kraju sezone 2015/2016, iz Premijer lige BiH su ispali i Borac i Velež. Velež se doslovno raspao, nije bilo nikakvih naznaka da se klub može spasiti i samo je grupa entuzijasta koja se okupila kada je sezona 2016/2017 već dobro bila odmakla uspjela spasiti klub od ispadanja iz Prve lige Federacije BiH.

S druge strane, Borac je odmah 2017. godine osvojio Prvu ligu Republike Srpske, smijenio pritom obećavajućeg trenera Vukašina Trivunovića, koji je želio krojiti ekipu isključivo po svojoj mjeri, da bi se već na kraju sezone 2017/2018 banjalučki tim ponovo “spustio“ u niži rang, ovaj put zbog nedobijanja licence za takmičenje u Premijer ligi BiH.

Klupske uzde tada je već preuzeo Vico Zeljković i njegove bliske porodične veze sa političkim vrhom u Republici Srpskoj Borcu su omogućile strelovit uzlet u bh. fudbalu, a samom Zeljkoviću skok prvo na mjesto predsjednika Fudbalskog saveza RS, a potom i Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH.

I Borac i Velež su se u Premijer ligu BiH vratili na ljeto 2019. godine, i dok je Velež svoj povratak obilježio skromno, Borac je već prvog ljeta doveo Marka Mirića, Srđana Vujakliju i Marka Jovanovića, a nedugo potom i Vladimira Volkova, prekaljene internacionalce iz Srbije, od kojih je samo Marko Jovanović opravdao uloženi novac.

Bio je to pokazatelj na koji način Borac planira raditi stvari. Milorad Dodik je u više navrata finansirao rad kluba koji vodi njegov sestrić i javno ga je podržavao u svojim izjavama, a Borac je jednostavno preskakao korake u rastu i razvoju i silio se. Ponašanje kompletnog kluba može se na jednostavan način nazvati rješavanjem problema na silu, jer Borac je najmanje stvari uradio kroz zdrav, prirodan put napretka.

Počevši sezonu 2019/2020 sa tri vezana poraza, Velež je na klupu doveo Feđu Dudića, trenera koji je još ranije pokazao da spada u red fudbalskih filozofa, ako bi se smio iskoristiti takav izraz bez da zvuči previše dogmatski u kontekstu predstavljanja jednog trenera. Uglavnom, da bi se bolje približila pozicija Veleža i Dudića, možda je adekvatno povući paralele sa Liverpoolom i Jurgenom Kloppom. Radi se o velikom, historijskom klubu, koji ima specifičnu i neraskidivu vezu sa svojom publikom, ali koji već dugo ne ostvaruje adekvatne rezultate i koji se u vrh može vratiti samo uz pomoć specifičnog tipa trenera, koji će donijeti energiju u sve pore kluba.

Dudić je već u prvoj sezoni transformisao Velež, u drugoj je izborio Evropu, a u trećoj je napravio ogroman rezultat trijumfom nad AEK-om, ali još više od toga, načinom na koji je trijumf ostvaren. Za to vrijeme, Borac je promijenio tri trenera, dva puta izborio Evropu i osvojio jedan naslov prvaka BiH, te je prema svim kriterijima ovo jedan od najuspješnijih perioda u historiji Borca. Zašto onda klub ne ostavlja utisak zdrave sredine? Iz prostog razloga što se od velikih i klubova koji nastoje da budu veliki očekuje da u stilu igre podsjećaju na Velež puno više nego podsjećaju na Borac.

Vico Zeljković je novi predsjednik Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH. On je za nepune tri godine od momenta dolaska na mjesto predsjednika Borca postao najmoćniji čovjek bh. fudbala. Ako je najzaslužniji što je Borac u vrhu, najzaslužniji je i za blamažu protiv Linfielda

Borčev fudbal na silu

Nakon što je Vlado Jagodić prošle sezone smijenjen sa klupe Borca, Marko Maksimović je nanizao skoro pa nevjerovatne rezultate i klub je nadoknadio 13 bodova zaostatka za Sarajevom te osvojio prvi naslov poslije 2011. godine. Ipak, učinio je to igrajući vrlo dekadentan i dosadan fudbal, a sudijske odluke koje su često išle u korist Borca nisu izazivale samo gnjev navijača Sarajeva i Veleža, kao Borčevih najvećih konkurenata, već i gnjev brojnih drugih navijača i čelnika klubova. Zapravo, rijetki se nisu žalili kroz cijelu sezonu.

Nepotrebno se na to vraćati iz ove perspektive, Borac je vješto navukao masku velikog kluba i dostojnog šampiona sve dok mu je na grub način nisu svukli sjevernoirski prvaci, ekipa Linfielda. Jesu li amateri, poluprofesionalci ili profesionalci, apsolutno je irelevantno. Fudbaleri Linfielda su prema reputaciji i evropskim dostignućima ekipa koju bi svaki prvak BiH trebao nadigrati, a baš je Velež protiv druge najjače ekipe u Sjevernoj Irskoj, Colerainea, pokazao kakav se tamo fudbal igra.

Velež je u dvomeču uputio barem šezdesetak udaraca prema protivničkom golu, proveo je gotovo cijele dvije utakmice na protivničkoj polovini i sasvim zasluženo se plasirao dalje, pokazavši kako se fudbal zapravo treba igrati. Borac je otišao u goste Linfieldu sa svojim nedefinisanim stilom igre i sa željom da što manje igra fudbal, primio je četiri gola i doživio ne samo najveće poniženje u vlastitoj historiji, nego najveće poniženje u historiji bh. fudbala. Izgubilo je Sarajevo od Atalante 8:0, bilo je još sramotnih poraza, ali niko nije izgubio 4:0 od tako slabe ekipe kakav je Linfield.

Može se neko ljutiti do mile volje, ali u ekipi  Borca već dugo ne postoji ništa fudbalsko, osim nekoliko kvalitetnih individualaca koji povremeno bljesnu. Ofanzivan fudbal je u današnje vrijeme nauka, ne može se rutina igranja koju je Velež pokazao protiv AEK-a steći preko noći i ne može se preko noći odlučiti igrati moderan, napadački fudbal. Ova ekipa Borca je ista od početka sezone 2019/2020 i nije bio problem Branislavu Kruniću prepustiti inicijativu bilo kome, nije problem bio Vladi Jagodiću, a očito nije problem ni Marku Maksimoviću.

I sve dok Borac bude radio tako i pokušavao da individualnim kvalitetom nadoknadi nerad u fudbalskom smislu, a ovo bi se zapravo moglo primijeniti i na kompletan bh. fudbal, situacije poput one kojoj smo svjedočili protiv Linfielda će visiti nad glavom kao nešto što se može desiti našim klubovima. Ponovo se nakon utakmice između Linfielda i Borca govorilo o zalaganju i bacanju na glavu, kao da je to sve što fudbal može i ima za ponuditi. A to je primitivno posmatranje ove igre.

Marko Maksimović je možda s pravom ljut na svoje igrače, ali i on bi trebao dati odgovor zašto Borac već dugo nema niti jedan sistem iznošenja lopte iz zadnje linije, zašto ne igra agresivan visoki presing i zašto su njegove utakmice uspavanka puno češće nego što nisu?

Linfield je pregazio Borac i pokazao je šta se desi kad sve u klubu gradite kratkoročno i na silu

Fudbalski diskurs

Sva priča o nedostatku kvaliteta, kako kod Borca, tako i općenito u bh. fudbalu, naprosto pada u vodu kada se prikaže sljedeći podatak.

Slaviša Bogdanović je bio rezervni golman Veleža u Prvoj ligi Federacije BiH u sezoni 2018/2019. Haris Ovčina je u Velež stigao na ljeto 2016. godine i Velež je te sezone jedva izborio opstanak. Prvu ligu Federacije BiH igrali su još i Samir Zeljković, Brandao, Edo Vehabović, Dario Ferreyra te Mehmed Ćosić. Čak šest Veležovih startera iz utakmice sa AEK-om igralo je za klub i u Prvoj ligi Federacije BiH. I oni nisu samo pobijedili AEK nekakvom ludom srećom, kako je npr. Milsami nedavno dobio Sarajevo. Velež se postavio kao veliki klub koji je favorit i tako je odigrao cijeli meč.

Veležov trijumf nad AEK-om i Borčev poraz od Linfielda stoga pokazuju dvije vrlo bitne stvari. Prva je da se u Bosni i Hercegovini mora fudbalski diskurs potpuno promijeniti i na taktičko-tehničku stranu pristupa igri staviti puno veći fokus. Treneri, barem oni koji imaju kapacitet, moraju otvorenije govoriti o ovim stvarima i mora se graditi fudbalska kultura. Feđa Dudić sigurno nije u pripremi utakmice rekao igračima da će napasti AEK i pustio ih da to rade kako oni misle da treba. Pažljivo je isplanirao cijeli koncept utakmice i na kraju se to isplatilo. Neke mehanizme primijenjene u igri vjerovatno je uigravao još od 2019. godine, kada je preuzeo klub. Dakle, nije samo ustao u četvrtak ujutro i naprasno odlučio šta će. I fudbal je danas takav, zato je Dudić fudbalski filozof i zato su takvi treneri danas na cijeni svugdje.

Ljude poput njega, Gorana Sablića ili Sergeja Jakirovića treba puno više slušati i bolje razumijevati, jer se trude razmišljati izvan šablona i graditi fudbal na modernim principima. Treneri koji samo i isključivo trube o trudu i zalaganju kao jedinom segmentu fudbala vjerovatno nisu u stanju ni razumjeti ga na puno složenijem nivou od toga. I takvim floskulama ne bi se trebali zamarati ni novinari, a ni publika.

Druga lekcija koju nas je naučio Velež, a koja je još bitnija, jeste lekcija o maksimalnom korištenju svojih potencijala. Svaki igrač ima svoje mjesto, svaki se može iskoristiti i može izgledati solidno kada mu se nađe adekvatna uloga. Ta je lekcija možda i još bitnija, pogotovo u finansijski izazovnim vremenima koja su pred našim klubovima. Samo, opet se moraju u prvi plan istaći treneri kao osnovni nosioci odgovornosti da to naprave onako kako je napravio Feđa Dudić. Jer ako ekipu masakrirate kako je to recimo prošle sezone uradio Vinko Marinović na Koševu, onda oporavak i izlazak iz krize može dugo potrajati, a ni trener koji obećava poput Gorana Sablića nije garancija da ćete se izdići iz sivila.

Feđa Dudić je i prije utakmice protiv AEK-a obećao da će njegov tim igrati napadački i to je apsolutno sproveo u djelo. Pune dvije godine, Dudić sprovodi izvjesnu filozofiju u svojoj ekipi i pokazuje da se vjera u određenu fudbalsku ideju itekako isplati

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.

Copyright PLBIH © All rights reserved. | PLBiH - Premijer liga BiH.
P