(Dosije PLBiH) Gospodar familije

Sa osmijehom na licu i gotovo pa zen mirnoćom, Amar Osim je prihvatio pitanje reportera o tome da li razmišlja o odlasku iz Željezničara, nakon što je njegov klub eliminisan iz Kupa BiH od Tuzla Cityja. Bio je to peti meč bez pobjede za Željezničar u svim takmičenjima, a taj niz je klub sa Grbavice ostavio skoro pa bez šansi da dođe do trofeja na stoti rođendan, čemu je sve u klubu bilo podređeno.

Najtrofejniji i najbolji trener Premijer lige BiH predvodi klub kroz jednu od njegovih najvećih finansijskih, ili je možda ispravnije reći, organizacijskih kriza u historiji, a nakon što je dobio praktično bezrezervnu podršku navijačkog puka nakon ulaska u klub krajem 2018. godine, Amar Osim nije uspio da ispuni ono zbog čega se vratio. No, koliko je njegove krivice u cijeloj priči oko Željinih neuspjeha?

Fudbal – riječ anglosaksonskog porijekla

Navijački puk Željezničara permanentno je podijeljen tihim sukobom između Osima i Senada Misimovića, prethodnog predsjednika kluba koji je skupa sa svojim saradnicima trijumfalno smijenjen u decembru 2018. godine.

Iako je Željezničar na čelu sa Misimovićem osvojio naslov Kupa BiH 2018. godine, ne treba biti previše vješt analitičar da se zaključi da takav rezultat nije bio u skladu sa očekivanjima i da su u vodu pale sve naznake sistema koji je Misimović nastojao da uspostavi. Njegov sistem nije garantovao rezultat i nakon što je nizom od pet vezanih poraza u finišu jesenjeg dijela sezone 2018/2019 Željezničar ostao bez šansi da se bori za naslov, Misimović i njegova uprava smijenjeni su pučem.

Prave informacije o tome u kakvom je stanju klub nakon Misimovića ostao vjerovatno nikad nećemo imati. Oni njemu bliski tvrde da je klub sa finansijskog i organizacionog aspekta ostavljen u solidnom stanju, oni koji su mu oponirali tvrde da je ostavio rasulo svojim nasljednicima.

Amar Osim je u klub stigao, kako je i sam rekao, da u centar zbivanja ponovo stavi fudbal. Vanserijskim infrastrukturnim uspjesima, ranija uprava je uspijevala pokriti rezultatske nedostatke, ali dio navijača bio je nezadovoljan i tražio je trofeje, što se ne može smatrati nelogičnim, uzme li se u obzir da je Željezničar najtrofejniji bh. klub i sada, a njegova prednost u odnosu na konkurenciju bila je još izraženija tada.

Osim se vratio zbog fudbala koji mu je uvijek najbolje išao i kojim je Željezničaru donio naslove 2001. i 2002. godine, a potom i 2010., 2012. i 2013. godine. Sa klubom je osvojio dvije duple krune, te je Željezničar postao prvi klub koji je odbranio domaći naslov, a Amar Osim samim tim prvi trener kojem je to pošlo za rukom.

I naravno, kada takav čovjek dolazi u klub koji je titule gubio zbog eurogola Stefana Barića i sramotne simulacije Saše Kajkuta ili psihološkog kolapsa i primanja tri gola u tri minute u već dobijenoj utakmici, jasno je da postoji samo jedno mjerilo po kojem može biti uspješan.

Nešto više od dvije godine od povratka na kormilo Željezničara, Amar Osim se ne može proglasiti uspješnim i u njegovom trećem mandatu prvi put se za njega može reći da Željezničaru nije donio ono što se očekivalo.

Nikad Osim nije bio samo trener kluba i to mu nije bila namjera ni ovaj put. Od samog dana ulaska u klub, on je birao i na višim nivoima klupske hijerarhije ljude sa kojima će sarađivati, a vrlo brzo je postalo jasno da oni nisu u stanju obezbijediti treneru ono što je potrebno da bi bio konkurentan najvećim rivalima u prvenstvu.

Osim je mag improvizacije, i sigurno boljeg od njega u tom smislu nema u cijelom prvenstvu. Posjeduje zdravu dozu fakinluka koja nerijetko iritira njegove protivnike, ali koja mu omogućava da redovno igra psihološke igrice iz kojih najčešće izlazi kao pobjednik, a istovremeno iz svog kadra gotovo uvijek dobija maksimum, čime se ne može pohvaliti nijedan drugi trener u ligi.

I to je Osim uspio da napravi i ovaj put. Nije tajna da su Željezničaru finansije bile sporne i prije nego je započela pandemija koronavirusa, publici zabranjen ulazak na stadion, a Premijer liga BiH prekinuta. Nije tajna ni da je pandemija uvela klub u totalnu nesigurnost sa finansijskog aspekta, o tome su govorili i preminuli predsjednik Admir Džubur, novi predsjednik Samir Cerić kao i sam Osim.

Sve su to vrlo poznate stvari, Željezničaru je budućnost vrlo neizvjesna, ali i u takvim okolnostima Osim uspijeva da održi makar privid konkurentnosti i borbe za naslov. A koliko god navijači smatrali da je realno da se njihov tim, sastavljen na način na koji je sastavljen, bori za naslov prvaka, jasno je da to nije moguće. No, Osim je skoro pa pomjerio granice.

Ostaje međutim važno pitanje. Šta ako se titula ne osvoji, a u ovom trenutku šanse su jako male? Hazarderski je Osim ušao u priču o borbi za naslov, jer Željezničar ima jako iskusnu ekipu, predvođenu veteranima koji su mahom u posljednjim godinama svojih karijera. Nije se radilo na razvoju mlađih igrača i tim nema ni prostor za napredak, ni mogućnost ozbiljnije zarade kroz inostrane transfere. Borba za titulu tako je klubu postala gorak usud, gotovo kockarski all-in, kod kojeg su šanse za uspjeh bile jako male. Da je prošlo, bila bi to samo još jedna, dosad najveća potvrda Osimovog genija. No, pošto nije prošlo, Osim je postao svjedočanstvo nečemu drugom.

Amar Osim je najtrofejniji trener u historiji Željezničara

Čovjek protiv sistema

Na mjesečnoj osnovi ćete čuti od nekoga ko je ovu ligu igrao prije 15 ili 20 godina da je ona tada bila jača, da su fudbaleri bili bolji i kvalitetniji, ali da su uslovi, finansijski i svaki drugi, bili loši. U realnosti, te priče nemaju uporište.

Amar Osim je 2010. godine, mimo svih očekivanja i kroz ekstremnu improvizaciju, kako on to najbolje zna, na Grbavicu vratio naslov prvi put poslije 2002. godine. 2012. i 2013. godine, ekipa je bila snažna, ali opet je pored neupitnog taktičkog znanja Amar Osim kroz svoje improvizacije rušio rekorde i postavljao standarde domaćeg takmičenja.

Prije desetak godina, to je bilo dovoljno za dominaciju i serijsko osvajanje trofeja. Amar Osim i danas je isti trener, nešto iskusniji, ali još uvijek je u skladu sa trendovima i njegov fudbal ne može se nazvati nazadnim i nefunkcionalnim. Ipak, nije serijski pobjednik.

Umjesto toga, on je živi testament napretku koji je liga ostvarila u posljednjih desetak godina. Njegovi nekadašnji uspjesi i nemogućnost da ih danas ponovi pokazatelj su da sistem i organizacija mogu nadvisiti bilo kojeg pojedinca, pa čak i Osima, koji je u Premijer ligi BiH bio neprikosnoven. I da je danas u domaćem fudbalu stanje onakvo kakvo je bilo 2013. godine kada je vodio svoj posljednji meč prije odlaska, Amar Osim bi uspio dodatno obogatiti Dolinu ćupova.

Sama spoznaja da Željezničar bez obzira na sve nedaće i nedostatke igračkog kadra još uvijek ima određene šanse da osvoji naslov prvaka dovoljno je priznanje za trenerski kvalitet Amara Osima. Ipak, uređeni sistemi kakvih je i u bh. fudbalu sve više i koji su se pokazali funkcionalnima, malo prostora ostavljaju improvizaciji. To je ono čemu mora da teži i Željezničar.

Stvarno stanje finansijske i svih drugih kriza u Željezničaru utvrdit će se tek pošto klub imenuje istinsku upravu, u kojoj neće na papiru glavnu riječ imati ikebana poput Samira Cerića. Dojam je da će se klub dugo morati oporavljati od svega što ga je posljednjih godina zadesilo. A ako krene u istinsku sanaciju, može zaboraviti na osvajanje naslova. Može li Amar Osim biti dio takve priče? Naravno da može, ali ako dopusti da se promijeni. Ako Željezničar i u narednim sezonama bude prisilno pokušavao da osvoji titulu, a vidljivo je da trenutno nije u stanju da finansijski parira Sarajevu, to ga može gurnuti samo u totalnu propast i možda i niže rangove takmičenja sa ovakvim organizacijskim ustrojstvom. A kakav bi Amar Osim bio gospodar familije ako to dopusti?

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.