Zašto ne treba omalovažavati rezultate naših klubova u Europi

Kada govorimo o nekom historijskom ili statističkom aspektu, navijači su skloni reći da su rezultati naših klubova u UEFA takmičenjima loši. Dvadesetdvije godine nakon prve odigrane europske utakmice još uvijek čekamo na plasman nekog kluba u grupnu fazu Lige prvaka ili sadašnje Europa lige, i ako tako posmatramo stvari onda nam rezultati i jesu loši. Sarajevo tri puta, te Željezničar jednom, su bili na pragu plasmana u grupnu fazu, ali su naišli na jače (bogatije) klubove koji su ih rutinski eliminisali. Prije svega novac, ali i promijenjen sistem takmičenja u euro kupovima definitivno je utjecao na kompletnu sliku u očima simpatizera i navijača fudbalskih klubova na ovim prostorima.

Ako pogledamo npr. FK Sarajevo, koji je u sezoni 1982/1983 igrao osminu finala Kupa UEFA, vidjećemo da je do nje došao izbacivši dva protivnika. Nešto ranije, u sezoni 1974/1975, Velež je igrao četvrtfinale Kupa UEFA, gdje ga je eliminisao holandski Twente. Najveći uspjeh jednog kluba ih BiH je ostvarila ekipa Željezničara, koja je igrala polufinale Kupa UEFA u sezoni 1984/1985, a do te faze su izbacili četiri protivnika.

Danas, da biste samo došli do grupne faze jednog od dva takmičenja pod okriljem UEFA-e, morate izbaciti četiri protivnika. I da li je onda ekipa Željezničara koja je 2002. godine igrala protiv Newcastla stvarno toliko slabija od čuvene generacije koja je ispala od Videotona? Da li su tri generacije Sarajeva koje su došle na prag grupa toliko slabije od generacije koja je ispala od Anderlechta u osmini finala Kupa UEFA? Adžem, Muharemović i društvo su do Newcastla izbacili dva protivnika, što bi, prema starom sistemu takmičenja bilo dovoljno za plasman u osminu finala Lige šampiona, a isto su u tri navrata uradili i igrači Sarajeva, jednom u Ligi prvaka te dva puta u Europa ligi.

Statistički, ne treba uopšte omalovažavati ove uspjehe, naravno da ljepše zvuči osmina finala ili polufinale, ali kada je u pitanju broj utakmica evidentno je da nema prevelike razlike, pa čak ni u protivnicima koje su naši klubovi izbacivali, odnosno od kojih su ispadali. Na nama samima je kako ćemo percepirati te utakmice i kako ćemo ih doživljavati, da li kao neuspjeh ili kao nešto što je normalno pa čak i tradicionalno.

Fudbal u BiH ima budućnost

Igre naših klubova u Europi ove sezone daju nadu za budućnost, jer je Zrinjski prvi put u svojoj historiji prošao dvije prepreke, a na trećoj se nije obrukao, čak se i nametnuo u revanšu. Sarajevo je doživjelo tri poraza, ali niti u jednoj utakmici nije razočaralo, a da nije bilo loših dvadesetak minuta protiv BATE-a u Zenici, danas bi najavljivali njihov duel sa Astanom. Radnik iz Bijeljine je odigrao fantastično prvi susret protiv Trnave, a u revanšu su eliminisani tek nakon penala. Široki Brijeg je u oba susreta protiv Kairata bio bolji, ali slaba realizacija ih je koštala dobrog rezultata.

Promjene su donijele mnogo toga fudbalu, ali naši klubovi zbog niza faktora nisu uspjeli adekvatno odgovoriti tim promjenama. Nedostatak novca, infrastruktura, (ne)profesionalizam, samo su neki od faktora zbog kojih smo tu gdje jesmo, da u 2019. godini i dalje sanjamo plasman u grupnu fazu nekog europskog takmičenja. Kvalitetni igrači se stvaraju od svojih igračkih početaka, odnosno od najmlađih kategorija.

Ključna stvar koja će donijeti rezultate jeste uspostavljanje sistema koji će „proizvoditi“ igrače čijom će prodajom klubovi biti samoodrživi. U odnosu na neka ranija vremena, igračima je sada lakše pronaći angažman vani, čak i ako ne igraju za Sarajevo i Željezničar, za koje se prije govorilo kako su jedini klubovi koji mogu prodati igrača vani. Ipak, i pored svega, dosta klubova i dalje poseže za privremenim rješenjima i za dovođenjem nešto starijih igrača, nerijetko i upitnog kvaliteta, za koje vjeruju da će im donijeti trenutni rezultat, bila to titula ili opstanak.

Mujakić, Šabanadžović, Memija, Hadžiahmetović, Čataković, Bajić, Kapić, Cimirot, Mihojević, Šerbečić, Karačić, Memišević, Vukotić, samo su neki od igrača koji su najkasnije do dvadeset i treće godine otišli vani i koji su (osim Čatakovića) svojim klubovima donijeli neki novac. Željezničar se prije nekoliko sezona do posljednjeg kola borio sa Sarajevom za titulu, a itekako važnu ulogu na tom putu imali su Bajić (21), Hadžiahmetović (18), Memija (19) i Damir Sadiković (20). Tog ljeta će Željezničar u Europa ligi eliminisati Ferencvaros i vrlo dobro će se nositi sa belgijskim Standardom, a sve sa ovom četvoricom mladića u ekipi (u zagradi je broj godina koliko su imali u toj sezoni). 

Na kraju, još jednom ćemo spomenuti Sarajevo, koje je prošle sezone osvojilo duplu krunu, a važnu ulogu odigrali su Kovačević, Pidro, Mujakić i Kapić, te je tokom sezone još nekoliko akademaca dobijalo priliku. Epilog toga je priča iz sredine teksta, da se Sarajevo sa nekoliko mladih igrača nije obrukalo u Europi.

U fudbalskom svijetu u kojem trenutno dominira novac, naši klubovi moraju naći modus za “stvaranje” novca”. Ulaganje u mlade igrače je praktično jedini put koji dugoročno može donijeti veću količinu prijeko potrebnog novca, jer kada nekoliko sezona u nizu uspijete “proizvesti” i prodati igrača postaćete (malo) bitniji faktor na sceni, a samim tim i interesantniji drugim igračima. Kada imate uređenu sredinu iz koje igrač može ostvariti napredak, sigurno je da će on pružiti svoj maksimum u svakoj utakmici, što će sigurno donijeti i rezultate. Ideja na papiru izgleda jednostavno, samo je još potrebno da se i klubovi ohrabre i krenu u njenu provedbu.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.