(Dosije PLBiH) Prelazni rok kao najbolji pokazatelj onoga u čemu uporno griješimo

Iako smo u Dosijeu PLBiH prošle sedmice govorili o transferima i prelaznom roku u Premijer ligi BiH, teško se oteti dojmu da je priču o transferima nemoguće ispričati kroz samo jedan tekst. Ove sedmice ćemo stoga napraviti dodatnu analizu svega onoga što je napravljeno kroz ovogodišnji prelazni rok, a kompletan njegov presjek možete vidjeti na našem portalu, u tekstu koji je baš tako i naslovljen, Zimski prelazni rok, sezona 2020/2021.

U ovoj obimnoj analizi koju smo radili od prvog objavljenog transfera pa sve do danas, a radit ćemo i sve dok prelazni rok zvanično ne bude zaključen, vjerovatno nismo uspjeli obuhvatiti sve ono što je tokom prelaznog roka od strane naših klubova napravljeno. Nije ni sporan veliki broj transfera, koliko je sporno da pojedini klubovi ni danas nisu u stanju da objavljuju informacije o onome što im se dešava u svlačionici. Koliko je to pogubno za odnose sa navijačima, ma koliko da su oni malobrojni, svakako ćemo govoriti nekom drugom prilikom. 

Transferi kroz brojke

Uglavnom, analizu ćemo praviti na onim transferima koji su službeno finalizirani ili su barem u završnoj fazi finalizacije. Takvih je bilo ukupno 153, i to 73 u kategoriji dolazaka i 80 transfera u kategoriji odlazaka. Zanimljivo je da su samo Zrinjski, Krupa i Olimpik, barem prema zvaničnim brojkama, imali već broj dolaznih u odnosu na odlazne transfere, a na nivou lige otprilike je vidljivo da svi pokušavaju da naprave uštedu zbog pandemije koronavirusa i niko se bespotrebno ne razbacuje. Zrinjski će biti vjerovatno najekstremniji primjer toga, no treba i od drugih klubova očekivati podmlađivanje kadra na proljeće, a to samo po sebi nije loše.

Da bismo dobili još zanimljiviju sliku obavljenih transfera, najbolje je napraviti podjelu na one koji su otišli u inostranstvo i one koji su došli iz inostranstva. 39 igrača je u dosadašnjem dijelu prelaznog roka dovedeno iz inostranih klubova, iako ovaj broj treba gledati sa velikim oprezom, jer je otprilike polovina tih igrača već ranije igrala Premijer ligu BiH i sada je tek pokušala napraviti nešto u inostranstvu. U prevodu, njihovi dolasci ne predstavljaju uvođenje novog i nepoznatog kvaliteta u domaći fudbal.

Među odlascima, 25 je fudbalera koji su pronašli inostrane angažmane. Ta brojka bi trebala barem još malo rasti do kraja prelaznog roka, ali evo šta je sa njom problem. Od 25 transfera u inostranstvo, 12 ih je nastalo nakon raskida ili isteka ugovora i klubovi nisu vidjeli nikakvu korist od igračevog inostranog angažmana. Tri su transfera, ako ih je ispravno i nazvati transferima, vezana za posudbe. Besim Šerbečić i Stjepan Radeljić su se vratili u Rosenborg, odnosno Osijek, a Numan Kurdić je otišao na posudbu u Kukesi. Dakle, samo je deset transfera uključivalo bilo kakvu odštetu, a i taj bi broj mogao biti još manji. Radi se o odlascima Amara Rahmanovića, Benjamina Tatara, Harisa Hajdarevića, Matea Marića, Branimira Cipetića, Fejsala Mulića, Ivana Brkića, Nemanje Tomaševića, Vladimira Bradonjića, te eventualno Petra Kunića, koji je danas realizovao transfer, ali još nije poznato je li mu Zrinjski dao “papire” ili će njegov novi klub morati da uplati odštetu mostarskom. U svakom slučaju, osim za Zrinjski i samog Petra Kunića, za ostatak lige nije bitno da li će ovaj transfer biti naplaćen i to neće značajno promijeniti sliku Premijer lige BiH po ovom pitanju.

Najmlađi igrač na listi onih koji su otišli je Vladimir Bradonjić, rođen 11. decembra 1999. godine. On je ujedno otišao i u najbolji klub, jer je grčki PAOK plasman u evropska takmičenja posljednji put propustio još 2008. godine, a otad u kontinuitetu 12 godina igra na evropskoj sceni. Bradonjić će tako imati dobru platformu za svoj dodatni napredak i nadamo se da će krenuti stopama Gojka Cimirota, koji je u PAOK-u izrastao u najbolji premijerligaški produkt posljednjih godina i u standardnog bh. reprezentativca. 

Bradonjić je u PAOK otišao oko godinu dana mlađi nego je bio Cimirot prilikom svog transfera, a ruku na srce, njegov značaj u premijerligaškim okvirima nije bio jednak Cimirotovom, koji je napravio i transfer među najjače klubove unutar lige prije nego je otišao iz BiH. No, obojica su kupljeni prije svega zbog svog potencijala. I ako još jednom pogledamo imena klubova u koje naši fudbaleri idu, onda je jasno šta sa konceptom domaćeg fudbala ne štima.

Je li ovo najbolje što se može?

Neki od ovih igrača sigurno se neće uklopiti u novim klubovima, jer je fudbal takav. No, najbolji igrači lige Amar Rahmanović i Benjamin Tatar dobri su za turski Konyaspor i arapski Abha Club, za koji ranije, onako najrealnije, nismo ni čuli. Jedan od najboljih golmana lige Ivan Brkić iskorak u karijeri pravi transferom u redove prvaka Latvije. Reprezentativac Branimir Cipetić prelazi u Lokomotivu koja se u tom momentu bori za opstanak u HNL, mada je inače jako zanimljiv klub u Hrvatskoj. Fejsal Mulić ugovor života sklapa u Južnoj Koreji, odakle će se vjerovatno vratiti na način na koji su se ranije vratili Nemanja Bilbija, Sulejman Krpić ili još ranije Krste Velkoski. Haris Hajdarević je potencijal za turskog drugoligaša, a Mateo Marić, baš kao i Cipetić, postaje član Lokomotive. Nemanja Tomašević prelazi u zanimljivi projekat TSC Bačka Topola, koji će mu, ako se u narednom periodu dokaže, višestruko uvećati vrijednost za kratko vrijeme.

U čemu je dakle problem? Kao što smo prošle sedmice u ovom istom Dosijeu zaključili, bilo bi nenormalno i neprirodno da igrači ne odlaze iz Bosne i Hercegovine. Za domaći fudbal je zdravo da što više kvalitetnih igrača plasira u inostranstvo, ali još bi zdravije bilo da imena gore pobrojanih ne čitamo za nekoliko mjeseci u rubrici premijerligaških dolazaka.

Primjera radi, Haris Hajdarević ima 22 godine i 80 nastupa za Željezničar. Je li potencijal za veći nivo od Boluspora, vrijeme će kazati. No, ono što je bitnije za reći jeste da je Hajdarević u sezoni 2019/2020 koja mu je trebala biti ključna za razvoj odigrao samo šest utakmica. Takve stvari vas neupitno uspore.

Nemanja Tomašević ima 21 godinu i iza sebe jako malo iskustva. Polusezona u Slobodi mu je neupitna kruna karijere, no je li prerano odlučio da ponovo pokuša u ligi snažnijoj od Premijer lige BiH? Nije tajna da Sloboda nije u idealnoj finansijskoj situaciji i da joj je iznos od oko 80 hiljada eura o kojem se otvoreno špekuliše u kontekstu ovog transfera dobro došao da pokrije nekoliko plata igračima u narednom periodu, no hoće li se transfer isplatiti Tomaševiću?

Kompletna priča o transferima može se posmatrati iz više uglova, a lako je, ali istovremeno i nepošteno, okriviti igrače za ono što se dešava. Benjamin Tatar i Fejsal Mulić bili bi blesavi da ne prihvate inostrane ugovore koji im garantuju neuporedivo više novca od onoga što bi dobijali da su ostali u svojim klubovima. Trebalo je pokazati posebnu hrabrost i ostati u Premijer ligi BiH, jer ako vam propadne takav transfer, a ne dobijete u skorijem roku priliku za sličan, gubitak motivacije može vam dovršiti karijeru. Ne radi se o igračima u ranoj mladosti nego gotovim fudbalerima koji vjerovatno bolje ugovore nigdje ne mogu potpisati.

Gdje su mladi igrači?

Ono što je vrlo problematično, ako već vidimo da se prava zarada ostvaruje isključivo na mladim fudbalerima, jeste što ih u Premijer ligi BiH ima premalo i što njihov igrački razvoj kreće prekasno. Igrači koji izađu iz juniorskog pogona su najčešće po godinu dana, a nekad i više, izgubljeni u međuprostoru između seniorskog i omladinskog fudbala. Dok slušaju lažna obećanja o borbi za mjesto u timu, dragocjeno vrijeme im prolazi. Neće njima vjerovatno nedostajati ništa u karijeri ni ako seniorski fudbal počnu igrati sa 20 godina, ako imaju dovoljno potencijala imaju i dovoljno vremena da postanu kvalitetni, no hoće li uspjeti da dobace do najvišeg nivoa? Naravno, odgovor na to pitanje se zna.

Ne smije biti normalno i prihvatljivo da su najbolji premijerligaški produkti nakon što je Edin Džeko otišao iz BiH Gojko Cimirot i Amir Hadžiahmetović. Naravno, kamo sreće da su svi kao oni, ali problem je što liga mora stvarati igrače za još veći nivo, ništa drugo nema logike. I mora se promijeniti zaostali način razmišljanja o fudbalu koji za 20 godina nije stvorio ništa vrijedno pomena. Savez je kriv za nepostojanje adekvatne infrastrukture, klubovi su puno veći krivci što ni sa postojećom ne ostvaruju maksimum. Treba li spominjati da smo jedina zemlja u okruženju koja se apsolutno nije počela baviti pitanjem većeg broja utakmica za mlade igrače? Bilo da se radi o ligi rezervnih timova, o tome da se B timovi premijerligaša uvrste u niže rangove takmičenja, ili da se formalizuje upotreba filijala, nema pomaka već godinama. Bilo da se radi o formiranju U-21, a potom i U-23 lige, kao dodatne stepenice za razvoj mladih igrača, već dugo niko ništa ne govori o tome. I ne možemo onda kriviti savez, Vicu Zeljkovića, Elvedina Begića niti ikoga ko štiti samo svoje interese, kada i klubovi očito nisu zainteresovani da štite malo veće interese. 

Dok se to ne promijeni, imat ćemo još mnogo prelaznih rokova nalik na ovogodišnji, gdje steknete dojam da se prodalo sve što se moglo prodati, a ukupna zarada klubova bude manja od milion i po eura. Stoga se za postojeće stanje ne može kriviti nikoga drugog do klubove, koji će i za pet godina govoriti da se mladima mora dati više šanse, a neće se potruditi da dostave savezu makar prijedlog za formiranje U-21 lige.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.