Spartak Trnava, klub sa identitetom

Spartak Trnava peti put gostuje u Bosni i Hercegovini u okviru evropskih takmičenja nakon rata. U pet od tek nešto više od 20 sezona otkad naš fudbal samostalno egzistira međunarodne utakmice u našoj zemlji igrat će isti tim iz Slovačke. Poređenja radi, Borac, Brotnjo i Sloboda su tri puta igrali u Evropi, a svi ostali klubovi uz izuzetak velike četvorke domaćeg fudbala i manje puta od toga. Spartak Trnava je, pomalo ironično, klub koji poslije Sarajeva, Željezničara, Širokog Brijega i Zrinjskog najčešće igra Evropu u BiH. No, i to govori o kontinuitetu i kvalitetu slovačke ekipe.

Nikad, pa ni ovaj put, Trnava u našu zemlju nije doputovala sa značajnom reputacijom niti je iko smatra atraktivnim protivnikom. No, za razliku od mnogih atraktivnih ekipa, Trnava ima historiju kojom se može ponositi. Spartaku će ovo biti ukupno 35. put da učestvuje u evropskim takmičenjima, a 18 puta je igrao na međunarodnoj sceni dok je još postojala Čehoslovačka.

Pred Trnavom su nekad padali velikani poput Rome, Lazija i Fiorentine, u sezoni 1967/1968 ovaj klub je izbacio Željezničar u Mitropa kupu, a 1969. godine je klub bio na pragu finala Lige prvaka. Eliminisao ga je Ajax predvođen Johanom Cruyffom sa ukupnih 3:2, a Trnavi je nedostajao gol u revanšu da izbori finale sa kasnijim prvakom Milanom.

1973. godine, Trnavu je u četvrfinalu Lige prvaka zaustavio Derby County, a godinu kasnije mađarski Ujpest. Jasno je, dakle, da se radi o klubu sa historijom i tradicijom kakvom se u istočnom bloku može pohvaliti malo klubova. No, jasno je i zašto Trnava nije atraktivan protivnik.

Bolna tranzicija

Disolucijom Čehoslovačke, došlo je i do promjene državnih uređenja u ovim zemljama. Na primjeru bivše Jugoslavije vidljivo je kako tranzicija društava iz socijalističkog u kapitalističko ustrojstvo može biti teška i mučna. I mada Češka i Slovačka za početak nisu imale krvavi rat i nisu prošle takav oblik razaranja, i kod njih proces tranzicije nije bio linearan.

Kao što je i lako za pretpostaviti, sport je kao i svako kolektivno dobro zadobio mnogo udaraca u periodu nakon pada komunizma. Ni reforme evropskog fudbala, uvođenje Bosmanovog pravila i lagano povećavanje broja učesnika u Ligi prvaka koje je izvršeno u korist najvećih liga, stvorili su probleme češkim i slovačkim klubovima, koje je nemoguće ne posmatrati kao dio iste fudbalske ideologije.

1976. godine, na Evropskom prvenstvu odigranom u Jugoslaviji, Čehoslovačka je u finalu nakon jedanaesteraca savladala Zapadnu Njemačku. Antonin Panenka se svojim fascinantnim penalom praktično urezao u historiju, a njegova zemlja je stigla na krov Evrope. 1996. godine, Češka je kao samostalna zemlja igrala finale Evropskog prvenstva, a 2004. godine je nesretno ispala sa Evropskog prvenstva od kasnijeg osvajača Grčke, sa posljednjom velikom fudbalskom generacijom u historiji ove zemlje.

Onu razvojnu stranu koju je čehoslovački fudbal imao tokom godina zajedničke egzistencije velike promjene su zauvijek dokrajčile. Nikad više u jednoj generaciji bilo koje od ovih zemalja neće skupa igrati igrači kakvi su Nedved, Baroš, Šmicer, Berger, Poborsky i Koller. Oni su produkti jednog nepovratno izgubljenog sistema, kakav je uostalom i u Jugoslaviji proizvodio fudbalske veličine za kojim se i danas sa nostalgijom uzdiše.

Ono što su Česi, a pogotovo Slovaci, zadržali iz tog višedecenijskog perioda, jeste duh kolektivizma i sistem igre koji je daleko iznad svakog pojedinca. Čehoslovačka škola fudbala danas nije škola atraktivne igre, već škola kompaktnosti i čvrstine, operisana od previše mašte. Utakmice se dobijaju upornošću, uz bezbroj ponavljanja istih stvari koje postaju nesvjesni mehanizmi, toliko uhodani i predvidivi, a toliko teški za neutralizaciju. Spartak je idealan primjer za klub koji živi takvu fudbalsku filozofiju. Zapravo, dovoljno smo ga puta vidjeli da takvo što možemo tvrditi sa priličnom sigurnošću.

2009. godine, Sarajevo je u dvomeču nadigralo Spartak, ali je prošlo tek uz pomoć malo sreće u revanšu. 2015. godine, Emir Halilović je izbacio Olimpik, iako je sarajevski tim djelovao više zainteresovano u ofanzivi. Prošle godine, Zrinjski je u dvomeču bolnom za oči eliminisan od Spartaka koji ni tad nije pokazao fudbal vrijedan divljenja. Isto što je Spartak napravio Zrinjskom, umalo je uspio napraviti i Crvenoj zvezdi, koja je kasnije odigrala nekoliko vrhunskih utakmica u grupnoj fazi Lige prvaka.

Sve to Spartak će pokušati i da napravi danas protiv Radnika, a najveći kvalitet ovog tima je upravo u tome što je sposoban napraviti i od puno jačih timova od sebe da izgledaju blijedo i nemaštovito. Portugalac Ricardo Cheu koji je ove sezone preuzeo klub je drugačiji profil trenera, ali neće on brzo moći napraviti otklon od fudbala koji klub već dugo igra, niti će moći od svojih fudbalera napraviti vrhunske majstore kakvi oni nikad nisu bili.

Međutim, koliko god Spartakove utakmice bile neugodne za neutralce, ono što se klubu nikako ne smije osporiti jesu ostvareni rezultati. Spartak je u okvirima svog budžeta, zemlje i lige iz koje dolazi, istinski gigant, koji ima jasnu filozofiju i jasan put sa kojeg naprosto ne želi skrenuti. Klubovi sa identitetom, naročito ako nemaju desetine ili stotine miliona eura koji iza tog identiteta stoje, danas su prava rijetkost. A Spartak je jedan od njih. Bio je to i kad je izbacio Romu, i kad ga je izbacio Ajax. Bio je to i kad ga je izbacilo Sarajevo, i kad je izbacio Zrinjski. I bit će to, bez obzira kako okonča dvomeč sa Radnikom.

*Zabranjeno je svako preuzimanje sadržaja bez dozvole autora i navođenja izvora. | PLBiH - Premijer liga BiH.